Nekoliko osnovnih faktora je u glavi našeg čovjeka kada treba glasati, te nije loše prisjetiti se istih, s obzirom da nam slijede izbori.

Prvi i možda najčešći razlog zbog čega se glasa za onoga na listi je vraćanje duga. Koliko god se činilo da smo kratke pameti, u nekim stvarima pamtimo bolje nego slonovi. Onoga ko nam je učinio zlo, upamtimo i za takvoga nećemo glasati kada bi nam se ruka osušila, ma kada bi bio jedini na listi, za njega ne. No, ukoliko se desilo obrnuto, pa nam je neko, kada nam je zaista trebalo pomogao, onda to upamtimo i gledamo da vratimo istom mjerom.

Tu su u najvećoj prednosti zdrastveni radnici, i to oni koji u svako doba dana i noći stoje na raspolaganju, prijateljima, poznanicima, prijateljevim prijateljima i uopće svim potencijalnim pacijentima, a takvi smo, više ili manje, gotovo svi.

Kada dođete na operacijski sto, kada zaglavite u bolnici, kada bolest pobijedi zdravlje, kada ste bespomoćni ko beba i u ljekara ili medicinara gledate kao u jedinu svijetlu tačku i on Vam tada pomogne, e to naš svijet ne zaboravlja. Zbog toga su takvi u prednosti kada su na listama; zadužili su dosta ljudi, a ljudi takve stvari jednostavno pamte.

Druga kategorija su prijatelji koji su se našli na kojekakvim listama. Tada se, baš i ne gleda kvalitet onoga koji te moli da za njega glasaš, tvoj je, kakav je da je tvoj je, a za koga ćeš ako nećeš za svoga.

Onda slijede slijepi, poslušni sljedbenici stranke, koji će za svoje glasati makar se i svijet srušio. Takvi ne razmišljaju o posljedicama, njima je uzalud govoriti da je jedini uspjeh onoga za koga namjeravaju glasati to što je za četiri godine mandata zaposlio ženu i ništa više. Takvih, zapravo nigdje ne bi ni bilo da ih stranka nije pogurala, oni su vazduh, ništa, bezlični i prazni i oni to znaju, zbog toga i glasaju za stranku. Tu su u prednosti stranke koje su zaposlile veliki broj tzv. Kadrova, pa ovi onda vraćaju dug i glasaju za njih.

Rodbina je vrlo slična kategorija kao i prijatelji, mada te takvi najprije znaju iznevjeriti i glasati za nekoga drugog. I tu su u prednosti oni sa velikim porodičnim vezama u kojima je većina stasala za glasanje.

Jedna nimalo zanemariva grupacija glasa onoga trenutka kada uđe na glasačko mjesto i tada odlučuje kome će da da svoj glas, u zadnjem momentu. Samo tih nekoliko minuta, dok drže olovku u ruci i čitaju listu, samo tada se osjećaju moćnima da nešto mogu učiniti i promijeniti, da nekome mogu pomoći, a nikako da glasanjem mogu pomoći sebi, jer se u pravilu tokom glasanja pomaže nekome drugom.

Vrlo mali procenat je onih koji pažljivo prate izbornu kampanju i slušaju šta ko govori i kako ko namjerava iskoristiti mandat ako ga dobije. Ti nisu ničiji igrači, oni misle svojom glavom i glasaju kako misle da treba, ne bi li nam bilo bolje. Ta kategorija je toliko mala da nam nikada biti bolje neće.

I, vjerovatno najveći procenat je onih kojima se povraća pri samom spominjanju izbora. Ti neće nikako izaći na birališta, obrazlažući to time da ih politika ne zanima.

Jedan mali procenat će izaći samo zato jer ne želi da njegov glas propadne i učiniti svoj glasački listić nevažećim.

Ima još jedna kategorija glasača na koje ne obraćamo pažnju. To su oni koji su na glasačkim spiskovima, a davno im je klanjana dženaza. I takvi glasaju, i to se uglavnom unaprijed zna za koga i kako.

Umalo da zaboravim one kojih ima na svakim izborima, one koji svoj glas prodaju, za paket namirnica, vreću brašna, dvadeset maraka ili na neki drugi način, uglavnom prodaju, i njima uopće nije bitno ko će taj glas dobiti.

Ne treba zaboraviti ni dijasporu, mada je pomalo apsurdno glasati za vlast u državi u kojoj ne živiš i u kojoj te nema, ali dijaspora glasa, neko tako odlučio.

Eto, može biti da smo nekoga i promašili, ali uglavnom su ovo kategorije koje glasaju ili ne glasaju, i ako ste kao budući političar kod njih zaslužili povjerenje, onda ne treba da brinete za broj glasova koji ćete dobiti.

Sretno nam svima bilo, i nama koji glasamo i onima za koje glasamo, i nek nam je Bog na pomoći, jer niko drugi ne može.

Mehmed Đedović