Obraćanje Medihe Selimović Šehidić pred kalesijskom publikom

Davno vozio moj daidža svoje dvoje djece, mog brata i mene iz Beograda za Tuzlu. Bijeli stojadin, tišina, podne, strogo i vojničko daidžino lice i pitanje: Hoćete li da prođemo kroz Kalesiju?

Nas dvoje provincijalaca u glas kažemo: hoćemo, daidža! Njegovi sinovi šute, a svi se onako… zagonetno smijulje.

I tako… vozimo se mi, vozimo… vozimo… i nakon izvjesnog vremena, ja stisnuh pa upitah: Daidža, kad će Kalesija?

U bijelom stojadinu nastao smijeh i cika jer mi smo već bili na ulazu u Tuzlu, a ja sam sve to vrijeme čekala da nam se ukaže Kalesija i da prođemo kroz nju.

Ono što je daidža htio – uspjelo je. A htio je da se našali na račun nas malih, neprimjetnih… onih pored kojih i kroz koje prođeš, a i ne osjetiš (glavna cesta, sve u par minuta, nema Baščaršije, Terazija, Starog mosta, Tekije na Buni, ružnih željezarskih dimnjaka i svih onih turističkih atrakcija koje same zaustavljaju sve te fiće i stojadine. Od svega bi samo moje pitanje: Dajdža, kad će Kalesija?

Danas sam, nakon tih 45 godina, prvi put ušla u Kalesiju, ali sa druge strane – iz Zenice i tako dobila odgovor na svoj dječije pitanje: Daidža, kad će Kalesija?

Kalesija će, kad Bog dadne i onako kako Bog dadne. A dao mi je, uz ono dječije strpljenje, naivnost i neznanje da mi se Kalesija jednog dana dogodi onako kako to jedno živo biće sebi samo poželjeti može.

Ja nisam danas u behutu prošla kroz ovu čaršiju kao nekada, ja sam u nju maksuz došla; u njoj sam dočekana, u njoj sam zatekla ljude, otvorena srca i pružene ruke.

Doduše, ima još jedna činjenica ili bitan faktor zbog kojeg se Kalesija danas ne može previdjeti, ne vidjeti, preskočiti, a taj faktor je u njoj sveprisutni i živeći gospodin Fahrudin Sinanovic – najstrasniji lokal-patriota kojeg sam imala priliku upoznati u svom životu. Čitajući njegove statuse i priloge o Kalesiji, čovjek prosto dobije kompleks što se rodio u Sarajevu ili Zenici, što živi u Beču, a ne u toj Kalesiji koja rađa Pjanićima, guvernerima, osvajačima prestižnih matematičkih nagrada, najboljim proizvođačima mlijeka, violinistima, piscima, koja se prva oslobađa od agresije i stvara slobodnu teritoriju, koja njeguje tradiciju i baštinu i trudi se, potpuno svjesna da nema ništa na pladnju i da ih mnogi i danas zaboravljaju, ne vide, preskaču.

U Kalesiju me dovela knjiga. I to knjiga koju nisam imala namjeru pisati. Ali, svašta nešto ja nisam imala namjeru u životu, pa sam učinila – događa se, pa ću ja biti slobodna da kažem da se meni, uz toliko željenih i neželjenih stvari, dogodila i ova knjiga. Nekada me pitaju kako sam napisala knjigu ili kako se piše knjiga, a ja slegnem ramenima i kažem da se moja knjiga pisala sama. Moj zadatak je bio samo da preživim.

Ja ne volim pričati o svojoj knjizi. Ne umijem, a mislim da i ne trebam. Kad sam već pristala na to da se knjiga ukoriči i izda, onda sam morala biti spremna i na činjenicu da postoji književna kritika i postoji čitalačka kritika.

To su ljudi koji treba da pričaju o knjigama, a ne oni koji ih pišu. Da li je to nešto dobro ili loše, o tome takođe ne možemo sada precizno govoriti u ovoj hiperprodukciji objavljivanja rukopisa – svi znamo da svemu presudi vrijeme, pa i rukopisima. Bulgakov je govorio da rukopisi ne gore, a mi Bosanci i Hercegovci smo se u poslednjem ratu uvjerili da ni to nije istina – rukopisi gore. Još kako gore!

Tako neke knjige proguta vatra, a vrijeme.

Ne volim i bude mi jako neprijatno kada me svrstavaju u kategoriju književnika. Ne može svaki autor jedne knjige (pa i dvije – tri, pet) biti književnik. Za sebe kažem da sam autorica jedne knjige u dva različita izdanja. Po zanimanju sam socijalna radnica, profesionalno jako udaljena od književnosti i svog maternjeg jezika, sat mi zvoni svako jutro i budi me na posao da zaradim svoju platu, da održim goli život.

Zato neka književnost ostane kod onih koji se time bave, koji to umiju i koji su se zato školovali… a idealno bi bilo kad bi književnost ostala i opstala kod onih koji se time znaju baviti pošteno, nadahnuto, nesujetno, ni po babu – ni po dajdžama, ni po stojadinima, ni po honorarima za dobru riječ… jer ako je išta samo po sebi čisto i pošteno, to je književnost i djeca. Ovo što nam se danas dešava nije problem književnosti po sebi, nego ljudi koji se njome bave, koji se samoproglašavaju, trpaju, obračunavaju, dodvoravaju, spletkare ili hvale ono čega se pametan stidi.

Eto, zato vam ja neću govoriti o svojoj knjizi, zato je nigdje ne reklamiram… jer ova knjiga ono što ja mislim o njoj, nego ono što izazove u vama dok je čitate. Ustvari, sa knjigama je isto kao i sa ljudima. Meni su mnoge ljude nahvalili u životu, a kad sam ih lično dotakla, upoznala i “pročitala”, bila sam i ostala jako razočarana. Ne bih to nikada više uzela u svoje šake.

Želim da izrazim jednu veliku zahvalnost na pozivu u Kalesiju. Mnogo mi znači. Prošla sam ličnu golgotu u poslednje dvije godine. Prvu promociju knjige sam imala u svojoj Zenici, 2015. godine pod pokroviteljstvom zeničke Biblioteke i gospodina Midhata Kasapa, drugu prošle godine u Sarajevu (kao neki simbol prvog promicanja i povratka u život nakon mrakače i tunela u koji sam zapala.

Oktobar je mjesec knjige i mjesec borbe protiv karcinoma dojka. Zato ću se, drage žene, vama obratiti posebno večeras. Statistika kaže da svaka osma žena oboli od karcinoma dojke. Zamoliću vas, da pored svih stresova, obaveza, briga i besparice, nađete vrijeme za sebe i odete na kontrolu prije nego li to budete morale učiniti i prije nego li vas odvedu. Ako nećete zbog sebe, učinite tog zbog vaše djece, roditelja i svih onih koji vas vole, a čija biste srca ostavile u dronjcima da vam nešto bude.

Muškarci jesu ratnici, ali dobijena bitka i sačuvana kuća je samo ona bitka i onaj kuća za koje se izbori jedna žena.

Hvala, Kalesijo! Hvala, dragi ljudi!

Hvala svima vama koji ste večeras ovdje došli iz Tuzle, Maglaja, Zenice… prevalili put… odsvakud. Nije to meni samo čast golema, meni je to čudo golemo, kazala je Mediha Šehidić Selimović.