Gledala je kroz prozor autobusa i duboko uzdisala. Prelijepi bosanski krajolici i sjećanja zakovana u nekom prijeratnom vremenu tjerali su suze na oči. U daljini je vidjela kuću. Ispod kuće nestašnog dječaka, što kida crno grožđe sa loza koje su skoro prekrile balkon.

I orasi su padali sa stabla. Dječak ih je sakupljao. Zna da su mami potrebni za baklave. Razbijao je poneki orah na betonu. Zvuk razbijanja je odzvanjao u njenoj glavi. A dječak je još bio ispred kuće. U jednoj ruci je držao krišku namazanu kajmakom, a u drugoj eurokremom. I, po običaju, prvo je jeo onu sa eurokremom.

– Fatima, Fatima… Stigli smo. Je l’ izlaziš ovdje, pitao je vozač svoju putnicu.

Brišući suze je pogledala kroz prozor. Vidjela je mezarje i stotine bijelih nišana. Ustala je, zahvalila vozaču i istrčala iz autobusa.

Teško je koračala prema mezarju. Osjećala je gušenje u grudima, a srce je, svakim korakom, sve više kucalo. Taj osjećaj, kada dolazi na mezarje gdje je ukopan njen sin jedinac, maloljetni šehid, 17-godišnji Almir, nikada i nikome nije mogla opisati.

– Izgleda, majka, da ih samo još mi nismo zaboravili, govori 40-godišnji muškarac prilazeći Fatimi, koja je čučnula pored Almirovog mezara.

– Izgleda, sine. A kome si ti došao Fatihu proučiti, znatiželjna je Fatima.

– Gore mi je buraz ukopan. Imao je 22 godine kada je poginuo, odgovorio je 40-godišnjak, koji se Fatimi predstavio kao Suad.

– Sve omladina i djeca. Ovo je moj Almir, jedinac, zlato moje…, govori Fatima, pokazujući prema bijelom nišanu.

I Suad je čučnuo pored mezara i zapalio je cigaru. Kazao je Fatimi da je razočaran i povrijeđen, jer su ljudi zaboravili šehide i njihov doprinos. Zaboravljaju i njihove porodice.

– Vidim nekidan obilježava se godišnjica pogibije nekog heroja odbrane Žepe. I s njim zajedno poginuo i neki 15-godišnji dječak. Adil se zove. Maksum. Borac. Mi ništa ne znamo o tom dječaku. Država im je potpuno okrenula leđa, govori Suad.

Fatima kazuje da maloljetnih šehida, kao što su njen sin Almir i Adil, ima još mnogo u ovoj zemlji. Međutim, nadležni se nisu udostojili da naprave ni zajedničko spomen-obilježje, spomen-sobu ili muzej za maloljetne heroje Bosne.

– Pa, da vidimo ko su ta djeca. Da vidimo njihove slike, biografije, da vidimo šta su i koga voljeli, da mlade generacije nauče nešto o njima…, predlaže Fatima.

– Ma, kakve mlađe generacije. Gdje su danas i šta rade bosanski 15-godišnjaci, 16-godišnjaci, 17-godišnjaci? Sjede ispred računara, kližu prstima po mobitelima, slikaju se pripiti ili po kupatilima i stavljaju slike po internetu. A i ovi nešto stariji, samo su gori i više kukaju, govori Suad, i nastavlja: “Moj buraz i tvoj maksum, Fatima, nisu se sigurno borili za ovakvu omladinu, za ovakvo društvo, za ovakvu nepravednu državu. Mnogi danas trebaju da se stide i da zauvijek šute pred činjenicom da je jedno dijete, evo, recimo, ovaj Adil, život dalo za ovu državu”.

I Fatima misli da se mnogi trebaju stidjeti, a posebno oni koji se danas svakodnevno zaklinju u šehide.

– Moje vrijeme već prolazi. Samo se nadam da će vama i vašoj djeci biti bolje. I nadam se da će ovaj narod više cijeniti živote mog Almira, tvog brata i ostalih šehida. I da nisu uzalud svoje živote dali, govori Fatima.

– Bojim se, Fatima, da se sve manje cijene. Ali, i ja se nadam boljem. Valjda nas i oni koji odlučuju o našim sudbinama nekada čuju i poslušaju. I oni, i ovaj narod, dodaje Suad, kojeg prekida dolazak autobusa kod mezarja.

Autobus se zaustavio. Vozač i putnici su gledali prema mezarju. Fatima je pozdravila Suada i brzim hodom otišla prema autobusu.

S.KARIĆ/OSLOBOĐENJE