“Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padaju na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno sedamnaest poginulih, pedeset sedam teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima!? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice! Populacija u ovom gradu nestaje! Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno!…”.

Ovo su poslednje riječi Nine Ćatića, radio izvještača i novinara iz Srebrenice 10. jula 1995. Majka mu još uvijek traži posmrtne ostatke i dvadeset godina nakon najvećeg zločina u Evropi poslije Drugog svijetskog rata.

Da se odmah na početku razumijemo, nitko nas ne mrzi, nit što smo Bošnjaci, nit što smo muslimani, naprosto plaćamo cijenu naše neorganiziranosti i naše nesposobnosti da se prilagodimo datim okolnostima u cilju zaštite nas samih.

Pokucao je juli 1995. godine, mjesec mnogih neostvarenih snova, noćno zavijanje pasa je u narod uselilo nemir, ništa nije slutilo na dobro. Srebreničke lipe nisu mirisale svom ljetu, oko brda Drine pomanjala se ljetna srebrenička zora, poslednja koju će mnogi dočekati. Svanuo je utorak 11. juli 1995., nad Srebrenicom se digao crni oblak, bio je to dan tragedije, nesreće, patnje i umiranja.
Nakon dvadeset godina od genocida u Srebrenici na pomolu je nova rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Da li će ova rezolucija biti usvojena i implementirana od strane međunarodne zajednice, ili će biti samo mrtvo slovo na papiru kao i rezolucija 819, ona iz 1993., ista rezolucija koja je bila garant nedužno i svirepo ubijenim Bošnjacima u Srebrenici.

Historijska je činjenica da su Bošnjaci vjekovima vjerovali svojim dželatima a cijena tog vjerovanja je enormna i historijski se ogledala u izgubljenim životima nejakih i starih. Vjerovali smo komšijama, strancima, međunarodnoj zajednici, ratnom predsjedništvu BiH, imam osjećaj da bi i samom džavolu mogli povjerovati jer smo inertni kao narod, kao nacija, lakovjerni.

Neće Bošnjake zaštiti nova rezolucija Vijeća sigurnosti, niti će Srebrenicu sačuvati prihvatanje ili odbijanje dotične rezolucije od strane UN-a i Beograda, ako bismo nešto trebali naučiti iz historije jeste to da se sami moramo zaštititi i da Srebrenicu trebamo sačuvati sami od sebe.

Moje je nekakvo skromno mišljenje da se bošnjačkom narodu lažno podvaljuje da bi o nama trebala brinuti međunarodna zajednica, problem je kod nas samih, jer smo u nakritičnijim momentima aprila 1995. poslali komandanta Nasera Orića u Tuzli sa još 16 oficira, pod navodnim izgovorom vojnog usavršavanja, čime su Srebrenica i bošnjačke snage u njoj ostale bez komandnog kadra. Momcima iz Srebrenice nismo dali mogućnost da časno poginu, u borbi, braneći ono što nam je najsvetije, a to su naši domovi, naše porodice. Mi smo braniocima svezali ruke i prepustili ih zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

Drugi korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine u čijoj je teritorijalnoj zoni odgovornosti bila Srebrenica u sastavu je imao preko 70.000 vojnika u momentima napada na Srebrenicu, a bili su smješteni na samo nekoliko desetina kilometara od Srebrenice. Ni Sarajevo nije bilo daleko, mogli su priteći u pomoć! Ostaće veliko pitanje zašto Drugi korpus ARBiH nije preuduzeo ništa, zašto smo i iz Sarajeva nijemo posmatrali vršenje genocida nad svojim narodom, zašto je Predsjedništvo BiH zaboravilo da je granica Bosne na rijeci Drini?! Imali smo prilike da naredimo Drugom korpusu da zaštiti civile u Srebrenici, nismo uradili ništa, žrtvovali smo Srebrenicu i Žepu zarad dvije općine u okolini glavnog grada. Zvanično Sarajevo je dozvolilo genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku na cijeloj teritoriji Drine, kao da smo se odrekli Bošnjaka u tom predjelu, kao da Bošnjaci nisu i ne zaslužuju živjeti pored Drine.
Ako se u nečemu slažem sa zvaničnim stavom Beograda jeste to da probleme unutar Balkana ne trebaju riješavati stranci i međunarodna zajednica, jer je zbog njih počinjen genocid u Srebrenici. Umjesto da žargonski rečeno „pokriju uši“, oni nam i dan danas drže lekcije iz historije i lekcije o načinu na koji se treba tretirati Srebrenica. Ja sa ovog mjesta kažem jednu stvar, imala je međunarodna zajednica šansu da sve spriječi i sačuva Srebrenicu, epilog svega je preko 8.000 ubijenih Bošnjaka, od toga preko 700 djece.

I poslije dvadeset godina nakon Srebrenice i dalje mi nije jasno zašto međunarodna zajednica nije ispoštovala rezoluciju 819 o zaštičenoj zoni Srebrenice, zašto je dopustila Mladiću Ratku da izvrgava ruglu komandanta holandskog bataljona UN-a Toma Karemansa, zašto je međunarodna zajednica podlegla pritisku Asušija Akašija, a imali su obavezu da zaštite nedužnu djecu i nesrećan narod Srebrenice. Oni su nasuprot, žrtvovali preko 8.372… života.

Rezolucija 819 je bila garant tim životima, nije ispoštovana, riječ pukovnika Karemansa je bila garant da Vojska Republike Srpske neće u Srebrenicu, riječ Asušija Akašija je bila garant da će NATO snage dejstvovati po srpskim položajima ako krenu na Srebrenicu. I nakon svih tih riječi i rezolucija mi danas obilježavamo Genocid; ja se u ovom momentu javno pitam na koji način međunarodna zajednica misli da možemo povjerovati da će nove rezolucije biti ispoštovane. Stiče se dojam da su rezolucije Ujedinjenih nacija pandan bolesnim političkim ideologijama i krovna zaštita ratnim zločinima i genocidu.

Prepustili su nas vukovima, tigrovima, škorpionima, panterima i ostalim genocidnim jedinicama agresorske srbočetničke vojske, prepustili su nas dželatima. Je li i međunarodna zajednica dželat ili je bila pokrovitelj zločinu ?!

Ako smo aprila mjeseca 1993 godine položili svoje oružje UNPROFOR-u, prema rezoluciji 819 UN-a o demilitarizovanoj zoni, i time dobili garancije da smo zaštićeni i ispoštovali rezoluciju 819, zašto nam oružje nije vraćeno 6. jula 1995. godine kada je počeo organizirani sveopći napad na „zaštićenu“ enklavu Srebrenice. Dok smo mi ispoštovali rezoluciju UN-a na Palama, Banja Luci i Beogradu se uveliko pripremao plan o genocidu. Niko me ne može ubjediti da međunarodna zajednica nije znala za planove sa Pala o Srebrenici jer je genocid nešto što se dugo priprema, počevši od snaga sa kojima će biti izvršen, mjesta na kome će biti izvršen, pa sve do mjesta na kojem će nedužni civili biti zakopani, to je nešto što se u ratnim okolnostima ne može sakriti.

Negdje oko ponoći 10. jula 1995. komandant holandskog bataljona UN-a u Srebrenici Tom Karemans ubjeđuje branioce, političko i vojno rukovodstvo Srebrenice da se 28. divizija Armije BiH u Srebrenici povuče sa svojih linija odbrane jer će NATO avijacija da dejstvuje po četničkim položajima u momentima kada budu krenuli na konačno zauzimanje Srebrenice. Naravno, ništa od toga, još jedna laž u nizu! Agresori su ušli u nebranjenu i napuštenu Srebrenicu 11. Jula, kapitulirali smo bez ispaljenog metka a NATO pakt je samo prošetao srebreničkim nebom sa tri aviona, i ”nestao u magli”. Pored svega, iznemogli narod Srebrenice je mogao biti zaštićen u UN-ovoj bazi u Potočarima, ali definitivno, nikome nisu bili važni životi Srebreničana.

Istini za volju došao je general Filip Morion 2009. da se pokloni nevino stradalim žrtvama Srebrenice, molio je za oprost, taj isti general koji je 1993. bio komandant UNPROFOR-a u Bosni, razoružao Bošnjake, ostavio ih da se golim rukama brane, obećao i garantovao život toj gladnoj i napaćenoj djeci srebreničkog geta. Punih 15 godina se general Morion borio sa svojom savješću i vjerovatno uvidevši da mu se bliži kraj ovozemaljskog života odlučio je da se izvini i zatrazi halal od srebreničkih majki.

Neka ti je halal Morione, nek je halal i tebi Karemanse, neka je halal svima koji su imali utjecaja na rat devedesetih godina u Bosni, neka je halal svima koji su aminovali ratne zločine i genocid, ali mi bar dopustite da sam isplačem suze na grobovima svojih šehida, dopustite mi da ih sam štitim, dopustite mi da ih makar jednom „ispratim“ bez političkih spletkarija, dozvolite mi, molim vas da sam naučim ono što sam trebao znati prije Srebrenice. Interesantan sam znati zašto je bilo potrebno preko 8.000 nevinih žrtava da bi NATO podigao svoje avione, u svemu je prevencija prvobitna stvar, jedino je u politici međunarodne zajednice prevencija problema na poslednjem stupnju djelovanja.

Mi Bošnjaci, bogumilskog karaktera, još prije deset stoljeća smo se branili i odbranili od najvećih Imperija – Istoka i Zapada, najveći inkvizitori su gazili našim zemljama. Nismo poklekli. Napadale su nas velike monarhije i tada smo se odbranili. Bitisali smo tokom oba svijetska rata, iako je i tada nad nama vršen genocid, uspjeli smo preživjeti.

Naučeni na stalne napade i osvajačke pretenzije mnogih, dočekuje nas početak rata 1992. godine, nespremne, bez oružja, bez jasnog plana odbrane, bez ičega. Prinuđeni na borbu protiv deset puta jačeg agresora, golim rukama smo bili prinuđeni da branimo svoja vjekovna ognjišta, na kraju, kada smo bili spremni i djelimično izjednačeni sa agresorima, ista ta međunarodna zajednica nam nije dozvolila da riješimo problem, historijske prirode, teritorijalne jednakosti, unitarnog sklopa. Politika međunarodne zajednice nije trajni mir, već prekid sukoba, njima je historijski bilo u stalnom interesu postojanje žarišta, kao da im životi običnih ljudi nisu sveti.

Bosna i Bošnjaci su uvijek bili interesantni pohlepnim osvajačima i imperijalistima, zato poručujem svim budućim agresorima da prije bilo kakvih planova za invaziju pročitaju bogate i junačke stranice historije Bosne i Bošnjaka i njihovu vječnu borbu za svoju domovinu. Genocid u Srebrenici mora biti priznat od strane Srba, svih naših komšija, od strane cijelog svijeta, jer je to u interesu mira i suživota budućim generacijama. Srebrenički genocid kao takav mora biti moralno gradivo, nastavna tema, ili minimum jedna lekcija iz historije unutar obrazovno-vaspitnog sistema svake demokratske države svijeta, a da Bošnjaci konačno nauče lekciju koja je u direktnoj ratnoj liniji povezana sa opstankom na ovim prostorima, vječnim žarištima boli, mržnje i pakla.