“Na Spreči” čulo bi se negdje izdaleka. Štapovi su zabačeni, ljudi dolaze kako bi odmorili od svakodnevnice, djeca da se igraju a neki jednostavno da uživaju u prirodi koja ih okružuje.

Pogled me vodi ka paraglajderu koji je upravo pustio svoja krila sa Visa, oni su tu svakog vikenda i rizikuju svoj život, ne samo zbog leta, nego zbog mina koje se nalaze na poljima u koja moraju kročiti.

Spuštam pogled i prvu stvar koju zapazim je prazna flaša, a onda se okrenem lijevo i desno, te shvatim da je zapravo pored te jedne flaše, još bar pedeset. Ništa nama ne treba dati, nismo ni zaslužili.

Tokom razgovora sa prisutnim ribolovcima, došla sam do saznanja da oni svakodnevno dolaze na ovo mjesto kako bi “napunili baterije”. Oni kažu da svi trebamo pokušati, jer ako bilo gdje možemo stišati svoje misli, onda je to tokom ribolova.

Na sprečkoj adi nalazi se klupa do koje se ne može doći, “trava je ugušila”.

Za sve one koji ne znaju gdje da “odmore mozak”, imam prijedlog, “na Spreči”, ali molim vas, ponesite smeće sa sobom.