Kad idemo u goste, nosimo kesu. Sok, keks, kahva, šećer su obavezni. Međutim, biranje keksa nije uvijek jednostavno, jer nesvjesno mislimo na ono šta će domaćin reći ako donesemo taj. U kategoriju “taj” vremenom je stavljen keks Linđo, pa već neko vrijeme u kesama za ponijeti nema svoje mjesto. Međutim, generaciji koja se sjeća kaseta, fiksinih telefona “kolutaša”…Linđo miriše na djetinjstvo.

Kad odrastaš sa sestrama (i)li braćom odrastaš sa saveznicima u “lopovlucima”. Često su to nevini lopovluci koji postaju najljepše uspomene. Pa tako i ona na Liđu nađe svoje mjesto u pomenutoj sehari. Kad si najmlađe dijete onda si često podložan tome da te tvoji saveznici “navraćaju” na neke stvari. Moja starija sestra imala je običaj da joj se nešto jede, što nama obično ne padne na pamet. Tako, jedne prilike na um joj padne Linđo. Nije on tad bio jeftin. Ne sjećam se cijene, ali znam da je bilo i jeftinijih keksova. Nagovori mene, ne bi joj teško, da namolim mamu da nam odem kupiti. Srednja sestra je uvijek bila protivnik kupovine i naših “iznivljanja” ali mama pristade. Naravno, kao opet najmlađa, moradoh otići u najudaljeniju prodavnicu kako bih našla Linđu. Naravno, uslast smo ga pojele, i sestra koja je bila protiv kupovine… I danas miriše. I danas donosi zahvalnost na sestrama koje djetinjstvo obojiše bojama nade i sreće..Jer, neka bogatstva vam mati rodi…