Pošto su se u našoj književnosti i narodnoj predaji udomaćile i šaljive  “priče o Nasrudin hodži” u vidu poučnih šaljivih dosjetki vjerskog karaktera potrudit ćemo se da vam u narodnom periodu prenesemo neke od ovih priča. Iz potrebe da se, nepismenom ili pak polupismenom bosanskom čovjeku, prenese neka poruka, nastale su i ove šaljive priče o Nasrudin hodži. Neki učenjaci misle da je on bio i stvarna historiska ličnost nastanjen negdje u nekom malom bosanskom selu nadomak vezirskog Travnika, dok drugi misle da je on izmišljeni lik i da se ove dogodovštine nikada nisu ni desile.

Drugi su pak mišljenja da je Nasrudin hodža bio  islamski učenjak rođen u mjestu Sivrihisar, centralna Anadolije 1208 godine. Otac mu je bio imam i prve dersove je uzeo od njega. Kasnije se seli u Aksehir gdje uči kod (u to vrijeme) poznatog Sejjid Muhammeda Hajranija. Nakon medrese radi kao muderis i kadija. Tu je dobio nadimak Nasruddin Hadže, a kasnije će ostati poznat kao Nasrudin ili Nasrudin hodža. Legenda kaže da je bio veliki alim, posjedovao veliko znanje o Islamu i bio je izuzetnog ahlaka. Uvijek je bio vedrog lica, istančanog smisla za humor.

Njegove priče i dogodovštine prepričavane su stoljećima nakon njega i danas su poznate u cijelom svijetu.

Priče ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer većina  njih su ili prenesenog značenja, sa dosta ironije i kritika na račun glavnih aktera priče. Zbog velike ljubavi koju je narod gajio prema njemu, mnogo detalja o njemu pomiješano je sa legendom.

Bilo kako bilo, njegove dogodovštine i dosjetke se sa rado pričaju i uvijek izmame osmjeh na licima,  danas možda više  nego li u vrijeme kad su desile ili kad su priče nastale.

Nasrudin hodža i car

Nasrudin je kao dijete od sedam godina s knjigama u torbi pošao u veću
školu.
Srete ga ondašnji car koji se svako jutro šetao bez pratnje,da ga ne bi
poznali.
Car vidje po spoljašnosti dječijoj da je bistar te se upusti s njime u
razgovor.
– A kuda ti ideš, sinko?
– U školu.
– Uzmi ovaj zlatnik te kupi sebi šećerlama!
– Vidjeće me otac. On će me pitati od kuda mi zlatnik, pa će me poslije tući.
– Samo uzmi! Pa ako tvoj otac uspita, a ti mu kaži:  “Dao mi je car” pa ti on
neće ništa reći.
-Neće mi vjerovati.
-Zašto ti neće vjerovati?
-Zar car ikad daje samo jedan zlatnik? Ako mi napuniš torbu
zlatnicima, vjerovaće mi se.
Car pohvali mudrost dječakovu, napuni mu torbu zlatnicima i pošalje ga
kući.