Narandžasta boja dominira na istoku i lagano se rađa sunce, stidljivo provirujući iza planinskih masiva Gučeva. Hor vrabaca slavi novi dan. Žurnim korakom ostavljam brdoviti masiv Velje glave, da što prije utonem u kanjon Divlje rijeke, gdje obavezno umivam lice hladnom vodom.

Odmor nikda ne traje dugo, tek toliko da predahnem, i odmoran pobjedonosno zakoračim u novu prepreku koju ću s Božijom voljom savladati, kao i svaki put kad nosim poruku u komandu Cerske regije.

Uskim putem, kozijom stazom, vrlo vješto izbjegavam četničke snajperiste sa Lješnja, moleći Boga da se ne susretnem sa četničkom izvidnicom ili diverzantima koji su s vremena na vrijeme znali zalaziti u Udrč, kako bi nas iznenadili na teritoriji koju nazivamo – ničija zemlja.

Udrč je ogroman planinski masiv, koji svaki put iz mene izvuče svaki atom snage, svaki put dok žurnim korakom gazim po toj vrleti, ja ga molim da se izravnja i pomogne mladalačkim nogama, a on gord i ponosan, to uvijek odbija zadržavajući svoje dostojanstvo.

Predam poruku u komandu dok je još zarana, istim putem nazad. Kuriri imaju i druge obaveze, trebalo je možda sličan sadržaj odnijeti na Snagovo, u Novo Selo, Kamenicu ili bilo koju drugu mjesnu zajednicu slobodne teritorije zvorničkog zaleđa…

Povratak je uvijek lakši, imao bih vremena diviti se prirodnim ljepotama Udrča, čiji masiv leži na području četiri opštine, možda i šire. Priželjkujem da se rat završi i da jednom u miru dođem na ovu kotu, te uz kahvu divim se svemu dok pogled puca daleko niz Drinu sve do Loznice prema Sjeveru, te da odmarim oči na ravnom Sprečanskom polju…

Rat će potrajati duže negoli se iko nadao; život će me odvesti daleko na drugu stranu, na mjesto kojem sam se divio s te planine.

***

Ništa ne traje vječno, pa ni prokleti rat. Skrasio sam se u Sprečanskom polju, u Kalesiji; zasnovao porodicu i zabavio sticanjem imetka, kao i svi drugi što žele živjeti od vlastitog rada…

Život neumoljivo teče i svakim momentom ističe zrno po zrno pijeska iz životnog nam sahata.

Dvadeset i više godina pogled mi se ledi na planini koja izgleda kao dvogrba kamila, odmaram oči na tom masivu, te izgaram u želji da jednom odem i nogom zakoračim na Udrč.

Insan je smeten i neodlučan, za sve nam treba povod, a ja ga tražih dvadeset godina dok mi jednom ne dođe onaj pravi, da odem gore te rahat i u miru popijem kahvu.

Pozvao sam prijatelje na kahvu i bih sretan kad se oni oduševiše idejom da prođemo utabanim kurirskim stazama.

Đurđevdan, kao stvoren za izlet u sabah iz Kalesije, doduše autom preko Crnog vrha, Zvornika pa na Presjedo, ispod dvogrbe kamile na koju se planiramo popeti moji ahbabi Fajko, Fahro i Mehmed i ja.

Novi crveni krovovi dominiraju Cerskom, na sve strane novi objekti izgrađeni zjape bez da iko živi u njima. Vrlo malo povratnika se vratilo u ove krajeve Bosne…

Nekada vrlo živo mjesto, puno života i dječije radosti sada sumorno i pusto. Rijetki povratnici u borbi za opstanak se bore da priskrbe ono osnovno za život.

– Eh, ovo je nekada vrilo, tako je bilo naseljeno da nikada nije bilo gluho doba, u svaka doba mogao si nekog sresti, veli Akif, jedan od malobrojnih povratnika kad ga je radoznali Fahro upitao za naseljenost Cerske prije rata.

Susret sa Dobrim Bošnjanima

Tragovi rata još uvijek prisutni i na to podsjeća minaret koji leži na zemlji u zaseoku Rovaši. Izgrađena je nova džamija i minaret u Rovašima, ali ostala je i ona stara da leži tu u dvorištu i podsjeća na ratni vihor i četničke pokušaje da istrijebe jedan narod sa tih prostora…

Krećemo u mirnodopsko osvajanje Udrča. Odmah na početku nailazimo na nekropolu stećaka. Ogromni su, većinom zarasli u lišajeve, neki dobrim dijelom utonuli u zemlju. Ima ih i sa uklesanim polumjesecom, mačem, krugovima… Zastajemo da razgledamo ovo stanište naših predaka, Dobrih Bošnjana. Lijep je ovaj susret sa našim praprapradjedovima.

Naporno i nimalo lahko pješačenje uzbrdo trajalo je dva i po sahata. Uzbrdo kozijim stazama podsjeti se i na mladost, na kurirske dane kada sam kao srna skako po ovoj planini, sada je to dosta teže, dvadeset godina ureže svoje crte na svakom tjelu, pa i na mom.

Prirodna ljepota i čist zrak svakim udisajem podsjeća na jedno vrijeme… Svako malo bismo naišli na mjesto gdje je divljač ležala, na jednoj debeloj bukvi medvjed se potpisao i to ulijeva strah, ali mi svakim momentom napredujemo.

Vitaminske bombe

Nije teško zamisliti kako je ovdje bilo prije rata, kako je svijet zalazio u ove šume da priskrbi drva za zimu. Sad je pusto i divljih životinja je sve više.

Neka jeza mi podilazi kad usput naiđemo na neki odjevni predmet koji je bačen devedeset pete, kad su mnogi Srebreničani našli utočište u ovoj planini bježeći ispred hordi četnika. Mnogi Bošnjani su svoje kosti ostavili na ovoj planini u pokušaju da se dokopaju slobodne teritorije na Tuzlanskoj regiji…

U njedrima Udrča nalazimo na pojilo za životinje. Svevišnji se brine da i divlja ima vode za piti. Voda u pojilu je mutna, očito je neka krupnije divljač malo prije nas bila na pojilu.

Usput, dok se penjemo, Meša podučava Fahro koji list, koje travke i koji cvjetovi se mogu jesti. Povremeno otkinu list mlade bukve i cvijet žalfije i žvaću, jedu. Dok to jedu spominju energetske i vitaminske bombe. Toliko hvale mladi bukov list i te neke travke.

Kahva na Udrču

Oko podne izašli smo na vrh kote. Predivan pogled puca na Sprečansku dolinu, baš kao i devedest i druge dok sam bio kurir.

Naložili smo vatru i skuhali na žaru kahvu, te u miru i rahat ispijali šolje kahve diveći se veličanstvenoj prirodi. Naravno, uslijedilo je fotografisanje na vrhu Udrča. Bez toga ne može; ko će to na fejsbuku vjerovati da si bio na Udrču ako ne postaviš fotke.

Na vrhu ove lijepe planine malo smo se izgalamili, izvikali i osluškivali eho vlastitoga glasa. Fajko nas je počastio lijepim hurmama. ( Kad idete u planinu, obavezno ponesite hurmi; male su, nisu teške za nositi, a vrlo su kalorične, vraćau vam energiju koju izgubite dok se penjete.)

Dva sata provedena na najvišoj koti su hedija za naše tijelo, za naša pluća. Imali smo malih problema sa količinom vode. Fahro nam popio skoro sve u putu.

Lakše niz brdo

Nas četiri, nešto više od litra vode. Imamo dilemu: da li je utrošiti za abdest za podnevski namaz, ili ostaviti za piće. Nalazimo kompromisno rješenje: vodu ćemo ostaviti za piče, a sa Udrča ćemo se spustiti prije nego nastupi ikindija. Tako je i bilo. Nakon spuštanja, podne- namaz smo klanjali kod prve česme na koju smo naišli. (Bošnjaci imaju plaho lijep adet izgradnje šehidskih česmi i općenito česmi pokraj puteva.) Odatle se lijepo vide Čelebići i minaret džamije koju je tokom prošlogodišnjim majskih klizišta zemlja uzela u svoju utrobu.

Tokom spuštanja primijetilo smo da Fahro puno lakše ide niz brdo nego uz brdo. A dok smo s epenjali, pomalo smo i brinuli za njega. Sa sto i više kilograma nije lahko ići uz strmine Udrča. Stalno smo mu govorili da se odmori, nutkali ga vodom, da sjede, da mu ponesemo rusak. Bolje nam je i to, nego da mu, ne daj Bože, šta bude, pa ko bi ga onolikog nosio; nit ga nosit, nit ga ostavit. Srećom, izdržao je. Još nešto sam primijeti tokom spuštanja: Meša i Fahro, nakon što su se na vrhu najeli kobasica, nareska i hurmi, više nisu brali mlado bukovo lišće n travke. Nisu ni spominjali vitaminske bombe. Haman da su, dok smo išli uz brdo, bili plaho gladni.

Jesi li pojeo koju poruku?

Pokraj šehidske česme lijepo smo okrijepili i dušu i tijelo. Odmaramo prije polaska za Kalesiju.

– Jesili pojeo koju poruku, upita Meša.

Trebalo mi je vakta da svarim pitanje.

– Ne, nisam, rekoh.

– Nikakav ti kurir nisi ako nisi bar jednu pojeo, dočeka me Meša.

Šala je na mjestu. pomislih. Nisam pojeo ni jednu poruku i za to zahvaljujem Uzvišenom da nikada nisam upao u četničku zasjedu,  a bilo je prilika ihahaj.

Piše: Azir Šabić