U toku je izborna kampanja. Pozdravlja vas i onaj ko vas zna i onaj ko vas nikada nije vidio. Pozdravljaju najviše oni koji četiri duge godine nisu našli za shodno da vam se eventualno jave na telefon, u vrijeme kada izborne kampanje nije bilo.

Tada se neki ljudi osjete bitnima. Tada oni postaju važni, samo tada, tih mjesec dana i opet ih niko od onih sa kojima sada piju kafu neće ni pogledati. Oni su mašinerija koja glasa, oni su mali ljudi koji pomažu, svjesno ili nesvjesno da imamo ovakve parlamentarce, vijećnike, ministre. Njihovih pet minuta dođe samo u ovom periodu kada za glas nije bitno čiji je i od koga dolazi, isto je bio profesor ili penzioner, prosjak ili radnik u komunalnom, bio nezaposlen ili direktor Javne ustanove, glas je glas i on ima istu težinu.

Ostaje samo da se sića ubijedi da iopet glasa za iste likove, jer oni će promijeniti našu budućnost, smanjiti nezaposlenost, izgraditi puteve, ma čudo će da naprave, samo treba da ih zaokružimo kada dođe vrijeme.

Neki ljudi nikada nisu izašli iz rata. Ostali su zakopani u tim nesretnim devedesetim godinama i samo o tome pričaju. Neke je tu prikovala lična tragedija i ovdje nije riječ o njima, niti o onima koje je rat opustošio. Riječ je o kondorima koji nikada u svom životu nisu bili bitniji kao tokom tih ratnih godina. U to vrijeme oni su bili gospodari tuđih života i raspolagali su sa njima kao da je u pitanju polovna roba sa Hametove pijace. Ginula su tuđa djeca da bi oni dobili činove majora, pukovnika, generala. Pušili su marllboro u vrijeme dok su drugi motali list od dunje i ostruge. Vozali džipove u vrijeme kada su tjerani glađu ljudi prevaljivali desetine kilometara pješice sa vrećom žita na leđima. A pouzdano se zna da su neki u najžešćim ratnim godinama odmarali u Neumu i Mađarskoj zajedno sa ljubavnicima ili plaćenim ruskinjama. Ti ljudi više nikada neće osjetiti takvu slavu i imati takvu moć kao što su je imali u tim ratnim godinama, pa nije ni čudo da bi se, ako je ikako moguće još barem malo zadržali u njima mada su dobili sve počasti, od ljiljana, štitova, stanova, kredita, traktora, freza, krava, ovaca pa do pokojeg magarca ili šta se već sve dijalilo podobnima i poslušnima.

Te dvije kategorije ljudi mi danas djeluju poprilično blisko. Oni jadnici koji se obraduju jer ih neki federalni poslanik udostoji svoje kahve, a nakom što mu daju svoj glas više ih neće poznavati i zarobljenici ratne slave koja u njihovim glavama nikada i nije prestala.

Kako god bilo na ovim izborima, a nije teško pretpostaviti kako će biti, neka svako odluči po vlastitoj savjesti. Ukoliko će ponovo čekati četiri godine da ga pozdravi onaj za koga je glasao i riješio mu egzistenciju, teško da će tu biti dobra. Ukoliko je najveći uspjeh otići iz svoje zemlje i azil potražiti u nekoj drugoj, jadni nam poslanici i čemerni izbori…

Mehmed Đedović