Jedan čovjek skromne duše, jednog dana stade pred  sultana Sulejmana… Naredbom Padišaha bi mu donijeto jelo koje poče jesti sa velikom slašću. Veliki sultan duboke oči usmjeri ka njemu i reče:
-Reci, brate, koga najviše voliš na ovom svijetu?
Čovjek uzavrije poput planinskog potoka:
-Ja volim onoga ko mi stomak napuni!
Padišah se blago nasmija:
-Dakle, najviše voliš mene?
Ovaj je bio iskren čovjek, a ujedno i osoba koja je čvrsto stajala iza svojih riječi:
-O, vladaru, tu se varaš!
Sultan ga začuđeno upita:
-Zašto?
Čovjek podiže svoje blage oči ka nebu i reče:
-Ja volim jednog takvog Vladara koji ne hrani samo jednog jadnika kao što sam ja, već koji hrani sve ljude svijeta i sva stvorenja… I to radi bez prigovaranja o učinjenom dobru, kao što ti radiš!
Padišah se iz duše obradova:
-Ti si zaista stojiš iza svoje riječi!