”On je vazda bio sklon kockanju i kladionicama, aparatima, poker aparatima, samo što ja nisam znala da to može biti tako veliki problem…” ovim riječima počinje svoju životnu priču Tuzlanka koja je bila u braku sa patološkim kockarom.

”Tad u tom momentu nisam razmišljala, nisam gledala tako.. ipak htjela sam pomoći ocu svoje djece. Podigla sam veliki kredit u banci na svoje ime da mu očistim te dugove… da bi se nakon par godina razvela jer je nakon tri mjeseca opet počelo. Naime, vratio se kockanju posuđujući novac od kamatara, ja to nisam mogla podnijeti. Htjela sam dignuti ruku na sebe…”

700 KM mjesečna je rata kredita od 60 hiljada maraka kojeg naša sagovornica već deset godina otplaćuje i danas. Na taj iznos, samo banci vraća 24.000 KM na ime kamate. Drugog izbora nije imala. Banci novac ili kamatarima život, morala je izabrati, a sve kako bi spasila i muža i sebe i djecu. Njena priča nije usamljen slučaj, jer – procjenjuje se da u našoj zemlji živi čak 50.000 patoloških kockara. A ko čini najveću skupinu kockara još je šokantniji podatak.

”Imam pokazatelje, odnosno istraživanje, da nam je 70% srednjoškolaca barem jedanput kockalo. Problem je pristupačnost kladionica i potrebno se zalagati za veću udaljenost kladionica od škola, objekata itd. Nažalost, na određen način postoji podrška… klađenje nije prepoznato kao problem” smatra Meliha Bijedić, profesorica na edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu UNTZ.

A da to jeste problem pokazuje i broj onih koji zovu Helpline (Broj: 080 02 03 08), otvorenu liniju za ovisnike o ”igrama na sreću”. Ovaj broj u toku jedne sedmice okrenu bar četiri osobe.

”Osobe se javljaju kada su već na samom dnu, kada se porodica raspala kada je došlo do toga da su primorani prodati svu imovinu i kada su došli do ruba siromaštva” pokazuje iskustvo iz prakse profesorice Bijedić.

Osim SOS poziva, ovisnici ili njihove porodice pomoć traže i na Klinici za psihijatriju gdje se godišnje oko 30 osoba javi na liječenje. Taj broj je posebno alarmantan uzevši u obzir da se samo 6% ovisnika javi stručnjacima. S druge strane hronična ovisnost o kockanju se teško i liječi.
Jave se stručnjacima tek kada je situacija beznadežna

”Još uvijek nema zvanično odobrenog lijeka koji se daje. Međutim, i to su istraživanja pokazala, postoje lijekovi koji se daju kod ovisnika opijatima o heroinu koji se ordiniraju mogu se ordinirati i kod ovisnika o kocki. Pokazano je da pomažu,” rekao je dr. med.sci. Elvir Bećirović.

Iako podaci govore da se 70% mladih kladilo, proći će čak i decenija prije nego shvate da su u ozbiljnom problemu – i da priznaju sebi da su ovisnici.

”Ono što je moje iskustvo je da su se u terapiju javljale starije muške osobe ne često mladi nego stariji i to kada je to u poodmakloj fazi. Odnosno kada su oni skloni tom poroku 10-15 godina i kada je sve teže promijeniti sve te strukture na koje su navikli” objašnjava psihoterapeutkinja Alma Tihić.

A tada je, u većini slučajeva, već beznadežno i liječenje ide teško – dok se mnogi vrate kockanju. Za sobom ostavljaju razorene porodice i uništene živote.

„Tad nisam gledala iz tog ugla, nisam mogla prepoznati jer sam se i ja prvi put susrela sa takvom vrstom ovisnosti. To su svaki dan uplate, krenu od marke. Svaki dan ko uplaćuje marku on je ovisnik, po meni, nije bitan iznos, ali to vremenom prelazi na više. Pa kad vidite da traži novce, kad vidite da traži posuđuje, treba mu, laže na sve moguće načine, nema šta ne izmišlja da bi došao do sredstava: od podizanja mini kredita, da bi na kraju posuđivao i od lihvara,” priča Tuzlanka, čiji identitet je poznat redakciji RTV Slon, te na kraju i poručuje:

To su stvari koje su strašne, to ko prepozna odmah neka reaguje. Sebe dajem kao primjer, ne da bih blatila čovjeka sa kojim sam nekada živjela, već mi je u cilju da pomognem onim ljudima koji još ne vide te opasne pokazatelje – da im ne bi život postao pakao!“