Interesantnog naziva, izgledom koji neće privući svakoga ali kada počne čitati pročitati će je u dahu, roman „Odlaganje: Parezija“ , autora Andreja Nikolaidisa govori o raznim temama. Počevši od priče o ubijenom popu, kojeg poredi sa sobom, priče o Markalama, Miloševićevom režimu,ali i trenutnoj političkoj situaciji Nikolaidis nudi autobiografski roman pun realizma, zdravog razuma i promišljanja ali odlomaka koje bi trebalo naučiti napamet.

Svojim osobenim stilom Nikolaidis obrađuje teme naglim skokovima u prošlost i sadašnjost, u ono što je njegovo lično i u ono što se tiče svih nas. Ti skokovi nisu poput onih što čitatelja razljute pa više ne zna šta čita ni dokle je stigao, djeluju posve prirodno i daju poseban smisao i značenje tekstu.

Autor traži od čitatelja potpunu pažnju i koncentraciju, podigne nas na neki transcedentalni nivo da bi nas potom bacio na pod jačinom svojih riječi i zabavio s otvorenim, crnim, pesimističkim humorom, svojstvenim balkanskom podneblju.

Sama Parezija- je dakle specifičan način govorenja istine. Podrazumijeva da to što je rečena istina ima ozbiljne posljedice po onoga ko je izgovara, i da on to zna. Ona podrazumijeva rizik za govornika, koji uključuje i smrt.

„To činimo, odlažemo, kao da imamo beskrajno mnogo vremena i beskrajno mnogo šansi, dok zapravo u najboljem imamo tek jednu priliku. Ili je samo odlaganje tek varka, jer tako prikrivamo činjenicu da prilike o kojoj je riječ nema. Odlaganje podrazumijeva i nadu : da imaš šta odložiti, da postoji neka važna odluka, čin, riječ za koju si sposoban, nadu da već rođenjem nisi ostavljen bez svih opcija.“, Nikolaidis nam filozofski govori da odlaže pisanje o nama predstavljenim i započetim temama, one su započete ali baš kao i Đekna za koju ne znamo kada će umrijeti, ne znamo kada ni kako će završiti sve te započete priče. Pisac nam samo daje nadu i obećanje da će ih nekada napisati.

Vještice, svećenik koji je rastrgan između odgovornosti prema majci i odgovornosti prema bogu i crkvi je lajt motiv autorove ličnog emotivnog rasula i traženja balansa između pisanja istine, odgovornosti za vlastitu sigurnost ali i potrebi da se govori o onome o čemu svi šute.

„Kraj je značio kraj tamo gdje je krv tekla iz tijela iz kojih je život već istekao, curila kao sok iz ploda otpalog s grane, ploda nara, koji Englezi zovu pomegranate, u igri riječi koje se mogao dosjetiti engleski komadant UNPROFOR-a, Michael Rose, dok je ispitivao putanju koja je usmrtila (…..imena svih koji su stradali na Markalama). „

Kraj za Nikolaidisa nije tu gdje ga svi osuđuju zbog njegovog pisanja, kraj nije tu kada shvati da predstavlja razočarenje ljudima koji su ulagali mnogo u njega kraj nije ni tamo kada si osuđen zbog toga što nisi kao ostali, što ne možeš da šutiš i nijemo posmatraš. Kraj je tu gdje, kao na Markalama prestaje život, nestaje postojanje i kraj okončava „pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti.“

Tako i sam kraj knjige „Odlaganje – Parezija“ jeste kraj knjige, ali nije kraj promišljanja. Pisac još uvijek nije raskrstio sa prošlošću tako da se ne može okrenuti budućnosti. A kao što kaže onaj ko se okrene budućnosti a nije raščistio sa prošlošću može samo inicirati svoju smrt, okončanje onoga što jest, što je bio i što bi mogao biti.

Konstantni apeli da se kao narod okrenemo budućnosti i zaboravimo prošlost, ili da radimo ono što Nikolaidis ne može“prešutimo teške teme“, može predstavljati kraj za nas kao ljude ali početak određenog civilizacijskog iskoraka jer napominje da su sve velike civilizacije nastale i razvile se na račun tuđe tragedije, što naravno nije nužno ispravno. Tu na kraju stoji vaga, koja poput one vage koja mjeri dobra i loša djela pa koja preovladaju, vaga našu spremnost ili nespremnost da se priča ili šuti, da se pamti i ne napreduje ili da se zaboravi i okrene budućnosti, koja u tom slučaju vodi istom sunovratu.

Dakle, sam autor ne vidi i ne nudi nam konkretan izlaz iz situacije već nas pušta da sami „odvagamo“ i odlučimo hoćemo li nastaviti sa odlaganjem istine ili izreći „Pareziju“(istina sa posljedicama) pod svaku cijenu.

Alma Osmanović