Doktor veterine Almir Karabegović iz Dubice izumio je kontracepcijsku spiralu za sprečavanje nekontrolirane oplodnje pasa. Za ovaj izum je za nepunu godinu dana dobio čak pet zlatnih medalja, a sve su internacionalne. Medalje je dobio na svjetskim sajmovima inovatora – na Tajvanu i Tajlandu te u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji i Maleziji.
Iako je u Bosni i Hercegovini, pogotovo u njenim velikim gradovima, zadnjih godina izražen problem nekontroliranog razmnožavanja pasa lutalica, pa se rješenje za taj problem traži i u skupštinskim klupama, Karabegovića niko iz zvaničnih institucija nije kontaktirao u vezi njegovog izuma.
Karabegović, prvi vlasnik privatne veterinarske stanice u Bihaću, za Al Jazeeru govori o svom izumu, biznisu koji se razvio pri pokušaju rješenja problema pasa lutalica u Bosni i Hercegovini, odnosu vlasti prema domaćim veterinarima…
- Gospodine Karabegoviću, kako ste došli na ideju da izradite kontracepcijsku spiralu za pse?
– Ideja za izradu kontracepcijske spirale je došla kao rezultat dvadesetogodišnjeg rada u struci i saznanja o mnoštvu teških nuspojava koje se dešavaju nakon primjene dosadašnjih konvencionalnih metoda kontracepcije. Veterinari su prisiljeni da kriju i što manje pričaju o ovim nuspojavama, a ističu neke dobrobiti konvencionalnih metoda. Ovo se mora raditi da se ostvari zarada, ali se pri tom dolazi u koliziju s humanim odnosom prema životinjama. Ove stare metode se moraju prevazići i ponuditi nova rješenja. To je naročito došlo do izražaja u pokušaju odgovora struke na rješenje problema pasa lutalica. Skupe, spore i nehumane operacije nisu ni približno riješile ovaj problem. Vrijeme je da se ponudi nešto efikasnije, brže, jeftinije i humanije.
Priznajem, nisam znao da ne postoji spirala za kuje i, nakon dvomjesečne potrage za ovim proizvodom, saznao sam da ne postoji ovakav komercijalni proizvod u svijetu. Lampica se tad upalila…
- Koliko je prošlo vremena od ideje do konačnog proizvoda i kako je tekao proces nastanka spirale?
– Prvi korak u istraživanju spirale je bio proučavanje mehanizma djelovanja unutarmaterničnih uložaka [eng. IUD], odnosno spirala za žene. Nakon toga sam pregledao postupak insercije spirale kod žena i ova saznanja uporedio s anatomskim i fiziološkim specifičnostima kod kuja. Spoznao sam različitosti koje treba prevazići i nakon šest mjeseci sam imao konačno rješenje.
- Da li u svijetu postoji sličan patent?
– Do sada je u svijetu objavljen jedan konsenzualni patent. Ovdje se radi o ideji kako bi eventualno trebao izgledati unutarmaternični uložak za kuje. Totalno se razlikuje od onoga što sam ja napravio, a i sam autor navodi da ovo nije konačno rješenje, jer ne zadovoljava funkciju. Postoji još jedan patent, koji je modificirana spirala za žene. Radi se o tome da je spirala za žene od polietilenske niti ‘T’ oblika, na koju je namotana bakarna žica, pa je, po uzoru na nju, napravljena polietilenska nit ‘Y’ oblika, na koju je namotana bakarna žica. Međutim, ova spirala nije riješila problem različite veličine maternice kod kuja različite veličine. Nikada nije napravljen ovakav komercijalni proizvod kao što je moj.
Moja spirala je inox vlačna opruga, ‘V’ oblika, s povijenim krakovima, na koju je galvanizacijom nanešen bakar ili srebro.
- Pretpostavljamo da ste spiralu testirali. Kolika je njena sigurnost?
– Spirale su već testirane na životinjama dok se razvijala spirala za žene i postoje zabilježena znanstvena istraživanja. Ja sam, naravno, već postavio desetke spirala tokom dvije godine i sve kuje su pod mojim nadzorom. Do sada je imala odličan učinak i nisu zapažene vidljive nuspojave.
Postoji i istraživanje kubanskog fakulteta, koje je dalo vrhunske rezultate. U Havani je puno više pasa lutalica nego u Bosni i Hercegovini, pa je kubanska Vlada dala nalog Veterinarskom fakultetu da istraži koje bi bilo najbolje rješenje da se taj problem riješi. I oni su napravili spiralu, ali samo za pse težine 25 kilograma i nisu vodili računa o veličini materice, tako da nisu ni mogli početi s provođenjem kontrole razmnožavanja na taj način. Ja sam riješio problem veličine, odnosno prilagodljivosti spirale, i to je opisano kao metoda budućnosti koja samo čeka prvi komercijalni proizvod.
Trenutno su počela prva laboratorijska istraživanja moje spirale, a dogovara se i istraživanje na živim životinjama u SAD-u.
- Dobili ste već pet zlatnih medalja u inostranstvu. Šta takve nagrade znače u svijetu gdje su inovacije i veterinarstvo na cijeni i šta kaže struka o Vašem izumu?
- Sajmovi su mjesta gdje se novi proizvodi prvi put predstavljaju i ocjenjuju. To je prilika da se nađu potencijalni partneri i kupci. Zlatne medalje su ocjene stručnih žirija i imaju posebnu težinu u promociji i prodaji proizvoda. U razvijenim zemljama je to mjesto gdje se dobivaju prve objektivne informacije o novim proizvodima koje se uvažavaju.
A što se tiče struke, ona je oprezna. Ideju smatraju dobrom, ali ipak čekaju potvrdno istraživanje. Reakcije su različite, ali preovladava sklonost prema behaviorističkim karakteristikama spirale i humanijem odnosu prema životinjama.
- Kako i gdje se proizvode spirale?
– Spiralu proizvodi moja firma ADLEJA u Hrvatskoj. Ustvari, proizvodnja se vrši tako što moja firma angažira druge kooperantske firme, koje su specijalizirane za pojedine faze proizvodnje, a matična firma to sve povezuje i plasira proizvod. Na ovakvu vrstu proizvodnje sam prethodno u Bosni naišao na zid neznanja onih kojima je posao da mi to pojasne što, uz neznanje o dokumentaciji koja je potrebna i propisima za d.o.o. [neophodan za izvoz], čini efikasan mehanizam za preseljenje proizvodnje preko granice. U Hrvatskoj postoji j.d.o.o. [jednostavni d.o.o.], koji ovo sve pojednostavljuje, tako da sam za samo jedan dan u Trgovačkom sudu u Karlovcu za 10 kuna [manje od 1,5 eura] registrirao firmu. Tako je spirala već stigla u Austriju, Njemačku i Holandiju.
- Da li je bilo interesa u Bosni i Hercegovini za Vaš izum, a budući da samo u Sarajevu ima 14.000 pasa lutalica?
– Sve se završilo na pojedinačnom interesu nekih kolega. Od početka sam bio spreman da će proizvod u Bosni i Hercegovini doći najprije iz inozemstva. Što se tiče zvaničnog interesa, nije ga bilo.
Međutim, problem pasa lutalica u Bosni i Hercegovini je evidentan. Bilo bi interesantno provjeriti kakvi su interesi kojekakvih domaćih udruženja, njihovih stranih donatora i stranih timova humanitaraca sa “stručnjacima” veterinarima iz inozemstva koji “humanitarno” operiraju naše pse. Imao sam priliku u svojoj veterinarskoj stanici vidjeti kako se to radi, jer, po našem zakonu, te operacije mora voditi stručno osoblje pri veterinarskoj stanici. Međutim, naši veterinari se ovdje potcjenjuju, pa to uglavnom radi neki strani veterinar, a ostalo su nesvršeni studenti iz inostranstva, koji na taj način uglavnom odrađuju praksu, a koju ne bi mogli odraditi u svojim zemljama. Jako je teško doći ovdje do podataka ko to radi, odakle dolazi novac i kolike su te svote. Tako ti strani stručnjaci, uglavnom putem interneta, stupaju u kontakt s našim grupama za zaštitu životinja i vrše operacije pasa i jako im je stalo da se to snimi, da se o tome piše, jer tako pravdaju taj novac.
Kada neko iz struke kaže da neko od tih stranih veterinara dobro ne radi, niko ne vjeruje. Njih ovdje obično prime gradonačelnici i drugi iz vlasti, koji padaju u nesvijest što su im stranci došli “riješiti” problem sa psima, svi im daju podršku. Zato, kada im ponudite jeftinije i brže rješenje, dodirnuli ste osinje gnijezdo.
- Može li spirala, koju ste izumili, biti rješenje za pse lutalice u Bosni i Hercegovini?
– Ona jeste rješenje, ali kada nekome ko tako zarađuje novac, kao što sam upravo rekao, gurnete ruku u novčanik, onda nije nimalo lako. Spirala je apsolutno najbolje rješenje za problem prekomjernog razmnožavanja pasa lutalica, jer je daleko jeftinija od operacije i brže se ugrađuje.
- Koliko bi koštao takav način redukcije razmnožavanja pasa lutalica u Bosni i Hercegovini?
– U prosjeku četiiri do pet puta jeftinije od operacije. Kod nas operacija košta od 100 do 160 konvertabilnih maraka [50 do 80 eura], zavisno od veličine psa. Ista operacija u Njemačkoj i drugdje na Zapadu košta do 2.000 KM [oko 1.000 eura].
- Molim Vas da objasnite razliku između sprečavanja nekontroliranog razmnožavanja pasa uz pomoć spirale i sterilizacijom.
– Sterilizacija ima čitav niz vrlo štetnih nuspojava, koje veterinari nikome ne spominju: preoperativne komplikacije (životinja se može ne probuditi iz anestezije), bol, rezanje [latinski – operatio], sakaćenje [latinski – ovariotomia], postoperativne tegobe [upale, kidanje šavova,hernije, smrt], promjena hormona, promjena ponašanja, debljanje, srčane bolesti, dijabetes, inkontinencija mokraće i priraslice, koje izazivaju najveće probleme, ukidanje seksualnog života kuja [behavior], ireverzibilan zahvat, dugotrajan, vrlo skup…
Kod spirale nema boli, rezanja, sakaćenja, nema preoperativnih i postoperativnih tegoba jer – nema operacije. Ugrađuje se brzo, jeftino, potrebna je samo duboka sedacija umjesto anestezije, nastavlja se slobodan seksualni život kuje, humanija, reverzibilan zahvat (spirala se jednostavno izvadi i ubrzo kuja ponovno može zatrudniti), ne mijenjaju se hormoni, pa nema posljedičnih nuspojava. Jednom riječju, spirala na human način sprečava nekontrolirano razmnožavanje.
- Kako gledate na proces sterilizacije koji se provodi u Bosni i Hercegovini? Bilo je informacija da je naplaćena sterilizacija, a ustvari, nije ni izvršena.
– Svi “humanitarci” dobro zarađuju na ovome, naročito stranci, koji imaju vrhunske dnevnice, a koriste tinejdžere, koji stvarno vole pse, kao radnu snagu. Kasnije se kastrirane kuje vrlo isplativo “udomljuju” u Evropskoj uniji. Dakle, radi se o tome da se ti psi ovdje hrane, vakcinišu, steriliziraju… a to sve košta, i onda se izvoze vani i prodaju. Viđao sam na graničnim prelazima kombije s kavezima kakve nema nijedna veterinarska stanica u zemlji, i u njima pse za izvoz.
Također, ima slučajeva gdje se kaže da je pas steriliziran, a u suštini mu je na uho samo stavljena markica. Nema ništa lakše nego nabaviti kliješta za markice i psima ih zakačiti, uzeti novac kao da ste izvršili operaciju, a nakon nekog vremena shvatite da su kuje skotne. Slobodno mogu reći da je to pravi biznis, čuo sam da je čak i SIPA [Državna agencija za istrage i zaštitu] u jednom slučaju intervenirala. To se treba ozbiljno istražiti i tome pristupiti.
- Imate li objašnjenje na koji način je došlo do naglog porasta broja pasa lutalica u Bosni i Hercegovini?
– To se desilo kad su naši političari slijepo slušali Zapad, a nisu pitali struku, pa su izglasali jako human Zakon o dobrobiti životinja, koji se ne može provesti, jer mi nismo bogatiji od Amerike. Ovaj zakon predviđa uslove za život životinja kakve bi poželjelo 90 posto ljudi u svijetu za sebe (azili sa smještajem, vrhunskom hranom, higijenom, veterinarsko-zdravstvenom zaštitom…). Pitam se šta Sirijci misle o ovome…
Za ovako nešto nije sposobna Amerika, jer njihov zakon podrazumijeva eutanaziju nakon određenog broja dana provedenih u azilu, odnosno ako niko ne udomi psa. Jasno mi je da mladi koji još nisu imali prilike raditi ne razmišljaju ko će to platiti, ali zastupnici u parlamentu. Naravno da je to nesprovodivo i – eto pasa na cesti. Naravno da bih volio da možemo pomoći napuštenim životinjama, na kraju krajeva, ne bih bio ovo što jesam, ali sam educiran i da su oni prenosioci najopasnije i jedine 100 posto neizlječive bolesti – bjesnila, te ehinokokoze, šuge… Dakle, država treba imati objektivan plan kako da riješi ovaj problem.
- Da li je istina da u Bosni i Hercegovini niste mogli zaštititi taj patent?
– U Bosni i Hercegovini postoji samo nacionalni patent koji štiti da proizvod ne proizvodi neko drugi u Bosni i Hercegovini. Pridruženi smo članovi EU patenta, koji još nije definiran. Sve ovo piše na internetskoj stranici u obliku pravilnika. Niko u nadležnim institucijama nije spreman ništa da vam pojasni. Nakon čitanja, nije jasno gdje se ispituje stanje tehnike potrebno za prijavu, sve je apsolutno konfuzno. Ne postoji jasna adresa gdje se mogu dobiti pojašnjenja.
Tako sam otišao sam u Sloveniju, koja ima 60-godišnju tradiciju u ovoj oblasti, i prijavio internacionalni patent kod ljudi koji znaju svoj posao. Patent je moj, bosanski, PCT [internacionalni], ali prijavljen preko slovenskog Patentnog zavoda.
- Da li je ovo Vaš jedini inovativni izum, ili postoji još neki, za koji ne znamo, te koji su Vam sljedeći koraci u vezi Vašeg inovatorskog rada?
– Ima još jedan vrlo značajan izum, ali je u fazi ispitivanja pa ne mogu više reći. Cilj mi je sajam u Pittsburghu [SAD] u junu 2016. godine, ako uspijem pronaći financijska sredstva, jer je to vrlo važan sajam za promociju.
- Budući da ste živjeli i radili u Evropskoj uniji, možete li porediti rad ovdašnjih i evropskih veterinara?
– Veterinari u Bosni i Hercegovini su umjetnici, kad se uzme u obzir u kakvim uslovima rade i za koliki novac. Mi nemamo domaću farmaceutsku industriju i sve lijekove i opremu kupujemo u inozemstvu, a oni se ne prave za bosanski standard, nego zapadni. Veterinari te skupe lijekove i opremu moraju ukomponirati u bosanske platežne mogućnosti, biti jeftini i pri tome zaraditi platu.
Zbog ovoga kažem da smo umjetnici u opstanku, jer se od nas traži zapadnjačka usluga u minimalnim uslovima za rad. Siguran sam kad bi doveli zapadnoeuropskog veterinara da radi u našim uvjetima, on ne bi bio sposoban ništa izliječiti. Sreća je što imamo takve kolege koje iz ničega naprave pravu stvar. Ipak je činjenica da kontroliramo zarazne bolesti i omogućavamo kvalitetnu zdravstvenu zaštitu u nenormalnim uslovima.
Izvor: Al Jazeera
4°