“Vrisak do neba” drugi je roman Kalesijske književnice Hazete  Hamzić Salihović. Nakon dvije promocije roman je pokupio simpatije čitalaca. Nova promocija održat će se u džematu Zug, sutra sa početkom 19.30 sati. Promotor je profesorica Šefika Koljić. Prisutnima će se obratiti i autorica Hazeta Hamzić Salihović. Ilahijama prisutne će počastiti Mevludina Hadžalić. Organizatori pozivaju  Kalesijce i ostale zainteresovane koji žive u Zugu da dođu na promociju.

Uspjeh književnice Hamzić- Salihović u književnosti, potvrđuje i činjenica da je njen prvi roman preveden na njemački jezik.

Odlomak iz  romana “Vrisak do neba”

Žmirkajući pokušavao se pridići, bio je još uvijek umoran od neprospavanih noći. Nekoliko sati spavanja očito da nije bilo dovoljno da se njegovo tijelo, već godinama izmoreno od nespavanja, ružnih snova, razmišljanja, odmori. Ležao je tako na krevetu, a pred njim su se redale slike doživljenog, učinjenog. Znao je da će kad-tad morati odgovarati za ono u čemu je učestvovao, za počinjena ubistva. Boljela ga je spoznaja da je kao čovjek zakazao, da nije ispunio ono što ljudskost nalaže. Slike su se stalno pred njim redale kao na filmskom platnu. Tužni pogledi i uplašene oči dječaka kojeg je morao ubiti su ga proganjali. Uplakana djevojčica u rukama umiruće nane. Jedino na šta je u njegovom životu bio ponosan je spašavanje tog djeteta.
„Ovaj je svijet poput sna, ali se tebi, spavaču, čini stvarnim, sve dok iznenada ne osvane smrt i ne oslobodi te noći razmišljanja i laži. Kad ugledaš svoje stalno boravište, nasmijat ćeš se žalostima koje su opsjedale tvoje zemaljstvo. Kad se probudiš, postaćeš svjestan svega što si činio u snu, u tom postojanju svezanom za zemlju. Ne misli da će se tvojim djelima suditi tek kao ružnim postupcima počinjenima u snu, a bez posljedica po tebe. Ali, u času buđenja suze tvoje žalosti i jauci tvojega bola, okrenut će se u radost.“
Pri pomisli na tu curicu se strese i ustade. Obukavši se krenu ka vratima i uputi se u pravcu grada, usput često provjeravajući je li pismo pod miškom. Stigavši pred zgradu socijalnog, zastade pomišljajući da li je pametno da uđe. Otvorivši vrata zgrade, vidje da
za prijemnim šalterom nejma nikoga te brzo, iako je cijelim tijelom drhtao, a koljena mu klecala, priđe šalteru i spusti pismo na pult, te se brzinom udalji napuštajući zgradu socijalnog. Bio je nekako lakši, iako je još uvijek osjećao pritisak u grudima i nekakvo zujanje u ušima. Brzim koracima se ponovo vraćao u njegov bijedni dom. Iako već danima ništa nije okusio, glad ga nije morila. Ni na šta se nije mogao koncentrisati. Pitao se kakav je to život koji on živi? Pitao se kakav je to čovjek kada je mogao takve stvari da učini kakve je on učinio?! „Ne, Zorane, nikakav si ti čovjek,“ govorio je sam sebi. Ušao je u kućarak i zatvorio za sobom vrata, sjedajući na pohabani kauč. Palio je cigarete jednu za drugom. Tamni zidovi su se sve više nadnosili nad njim, stiskali ga, a on je samo palio cigaretu jednu za drugom. I podne je bilo već davno prošlo, a on se nije pomijerao sa kauča, sve dotle dok ga tamni zidovi nisu potpuno pritisli i nisu mu dali da diše. Znao je da je to kazna za ono što je učinio, znao je da ga ništa oprati neće pred onim koji sudi svima. Plašio se života, a još više se plašio susreta sa onim koji vidi i zna i sve naše misli, sva naša djela. Bubnjalo mu je u glavi kao da je neko svaki momenat udarao u ogroman gong, i proizvodio zvuk koji je razdirao njegovu glavu, koja je prijetila da raspukne na pola od bola.
Izmoren od crnih misli, svjestan jada i bijede u kojoj je bio, ustade i u šupi potraži uže. Sunce je već zalazilo i purpurno nebo je sve više postajalo crno. Sa prvim mrakom smirilo se njegovo izmučeno tijelo. Crna ptica uzletjela je na vrh drveta grakćući neprestano i klaparajući krilima.
Tri dana poslije jedan putnik koji je prolazio i sjeo da odmori u neposrednoj blizini kuće, primijetio je jato crnih ptica koje su se međusobno kljuvale i graktale da se njihovo graktanje čulo u daljinu. Prišao je, te se ukočio od prizora onog što je vidio. Vrane su kljuvale oči čovjeka koji je viso na užetu obješen o granu drveta.
Zoran je pronašao svoj mir, a njegove oči su ostale otvorene. Nešto je želio u posljednjem momentu vidjeti, nešto upiti ili se pokajao pa ga je smrtna bol razdirala. Ili su pak oči onog dječaka čiji grob još nije bio obilježen u Potočarima, lebdjele pred njim, tražeći da kaže gdje se on nalazi.
Onako kako je živio tako su ga i pokopali, bijedno samo tako kako nikom ne bi smetalo pokvareno tijelo koje se već bilo uščulo. Kada se mala skupina nakon sahrane razišla, na grob je sletjela opet ona ista vrana koju je često u svojim snovima vidio i koja ga je proganjala… Ponovo je graktala kreštavim glasom i kljunom kljucala po tek friškoj zemlji.