Završetkom II. Svjetskog rata uspostavljeno je novo administrativno uređenje u Bosni i Hercegovini kao i kalesijskom području odnosno gornjem toku rijeke Spreče. Teritorija Bosne i Hercegovine podijeljena je na četiri oblasti: Sarajevska, Tuzlanska, Banjalučka i Mostarska. Oblasti su djeljeni na srezove.

Kalesijska teritorija ulazila je u sastav dva sreza Tuzla i Zvornik sve u sklopu oblasti Tuzla. Srezovi su dalje djeljeni na mjesne odbore koji su bili najniži upravni organi lokalne vlasti. U gornjem toku rijeke Spreče formirano je sedam mjesnih odbora: Požarnica, Tojšići, Međaš, Kalesija, Memići, Osmaci i Caparde. Mjesni odbori Požarnica i Tojšići ulazili su u sastav sreza Tuzla dok su Međaš, Kalesija, Memići, Osmaci i Caparde ulazili u sastav sreza Zvornik. Mjesnom odboru Požarnica pripadala su naselja: Babina Luka, Hrasno i Seljublje sa 255. domaćinstava u koima je živjelo 1376. stanovnika.

Mjesnom odboru Tojšići pripadala su naselja: Kikači, Jeginov Lug, Lipovice, Petrovice, Vukovije Gornje, Vukovije Donje sa 969. domaćinstava i 5132. stanovnika.

Mjesnom odboru Međaš pripadala su naselja: Miljanovci, Meškovići, Gornji Rainci, Donji Rainci i Sarači sa 435. domaćinstava i 2295. stanovnika.

Mjesnom odboru Kalesija pripadala su naselja: Dubnica, Kalesija Selo, Prnjavor, Zolje, Jajići, Brda, Šahbazi i Hrvačići sa 680. domaćinstava i 3027. stanovnika.

Mjesnom odboru Memići pripadala su naselja: Baljkovica, Brezik, Bulatovci, Hemlijaši, Mahala, Memići, Podbara, Staro Selo, Potočani i Zukići sa 409. domaćinstava i 2070. stanovnika.

Mjesnom odboru Caparde pripadala su naselja: Caparde, Hajvazi, Kulina, Kusonje i Vilčevići sa 310. domaćinstava i 1592. stanovnika.

Mjesnom odboru Osmaci pripadala su naselja: Bećarevina, Borogovo, Čitluk, Gojčin, Jelovo Brdo, Kakanj, Karavlasi, Like, Makalići, Osmaci, Panduri, Pantelići, Purkovići, Rakino Brdo, Raševo, Sajtovići, Šeher, Vis, Vrelo, Vukovina i Zelina sa 655. domaćinstava i 3544. stanovnika. Kalesijsko područje brojalo je ukupno 3713. domaćinstava sa 19.126.stanovnika.

Mjesni odbori se ukidaju 1953. godine i formiraju Narodni odbori. Na kalesijskom području formirana su dva narodna odbora Tojšići i Memići. U narodni odbor Tojšići ušla su naselja mjesnih odbora Požarnica, Tojšići i Međaš a u narodni odbor Memići naselja mjesnog odbora Memići, Kalesija, Caparde i Osmaci. Zakonom o komunalnom uređenju iz 1955. godine došlo je do reorganizacije narodnih odbora i formiranja novih komuna – općina. Na osnovu donesenog zakona 1959. godine formiran je narodni odbor Kalesija koji je nastao spajanjem narodnih odbora Tojšići i Memići. Tom prilikom formirano je općinsko područje Kalesije koje je obuhvatalo prostor od 272 km2. Prema popisu iz 1948. godine na prostoru općine Kalesije bilo je 3572. domaćinstva sa ukupno 18.471. stanovnika dok je u 1953. godini broj domaćinstava iznosio 3.996. sa 21.619. stanovnika. Nacionalni sastav kalesijske populacije bio je heterogen a ona je historijski uslovljena. Međutim, savremene promjene u nacionalnoj strukturi kalesijske općine rezultat su prirodnog kretanja u etničkim skupinama stanovništva, migracionim kretanjima, ubjeđenja građana o njihovoj pripadnosti, mješoviti brakovi a u najvećoj mjeri politika bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Naime negiranje posebnosti Bošnjaka počinju 21. januara 1946. godine donošenjem prvog ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije kada se Bošnjaci potpuno brišu iz ustava države. Ta tendencija nastavljena je sve do 1971. godine kada se ustavnim amandmanom SFRJ “pojavljuju” Muslimani. Prema popisu stanovništva iz 1948. i 1953. godine sva lica jugoslavenskog porijekla, “koja nisu bila nacionalno opredjeljenja”, što se prije svega odnosilo na Bošnjake uvedena je statistička kategorija “Jugosloven neopredijeljen”, te zbog toga u navedenim popisima nemamo podataka o etničkom sastavu stanovništva u Bosni i Hercegovini pa i prostoru Kalesije. Tek 1961. godine prvi put uvedena je statistička odrednica u “Musliman u etničkom smislu” i od te godine možemo pratiti nacionalnu strukturu stanovništva.

U periodu od 1948. do 1991. godine uočljivo je da se broj stanovnika udvostručio. Gustina naseljenosti u 1948. godini bila je 68. stanovnika po km2, dok je u 1991. godini iznosila je 153,7 stanovnika po km2. U nacionalnoj strukturi oduvijek su brojčano dominirali Bošnjaci kojih je 1961. godine bilo 51,8 %, Srba 27,5 %, Hrvata 0,2 %, Jugoslavena 20,2 % i ostalih 0,3 %. Taj procent Bošnjaka u 1991. godini iznosio je 79,3 %, Srba 18,3 %, Hrvata 0,1 %, Jugoslavena 0,7 % i ostalih 1,7 %. Povećanje broja Bošnjaka objašnjava činjenica njihovog priznavanja 1971. godine kao nacije, što je rezultiralo da se Bošnjaci više ne izjašnjavaju ili u sasvim malom procentu kao Jugoslaveni ili ostali. U periodu od 1948. do 1991. godine migraciona kretanja usporavala su povećanje broja stanovništva, što je najviše izraženo u periodu između 1961. do 1971. godine kada je došlo do odliva stanovništva a razlozi su bili odlazak na rad u inozemstvo odnosno zapadne zemlje naročito u Njemačku i Austriju i zbog nemogućnosti zaposlenja u domaćoj sredini i nerazvijenosti privrede, jer u to vrijeme nije postajao niti jedan industrijski pogon. U poslijeratnom periodu u privrednom pogledu kalesijsko područje sve do sedamdesetih godina ostalo je izrazito agrarno područje. Na porast poljoprivredne proizvodnje imalo je Poljoprivredno Dobro “Spreča” formirano od zemljišta koje se oduzimalo od zemljoposjednika putem nacionalizacije, eksproprijacije, konfiskacije i arondacije. Tom prilikom je oduzeto i veći dio zemljišta za Aerodrom “Dubrave”. Tako je veći dio stanovništva osiromašen. Međutim, ipak je osjetan privredni razvoj u pogledu elektrifikacije, izgradnje putova, vodovoda, PTT mreže, zdravstvenih, kulturnih i vjerskih objekata.

Sedamdesetih godina XX stoljeća javljaju se prvi industrijski pogoni. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu glavni nosioci industrijskog razvoja bili su u oblasti hemijske industrije i industrije plastičnih masa – Plastikal, u oblasti grafičke industrije odnosno pravljenja i prerade kartonske ambalaže – Kartonaža, u oblasti metaloprerađivačke industrije – UNIS, u oblasti tekstilne industrije – Moda. Trgovina je imala snabdjevački karakter (uglavnom trgovina na malo), dok je razvoj ugostiteljstva i turizma počeo tek od 1976. godine gradnjom prvih ugostiteljskih objekata. Saobraćajna veza poboljšana je krajem sedamdesetih godina tj. asfaltiranjem putova magistralnog značaja Tuzla – Zvornik, regionalnog značaja Međaš – Živinice, Caparde – Šekovići, Caparde – Snagovo – Zvornik, kao i mreža lokalnih putova. Izgradnjom saobraćajnica naselja su povezana sa centrom općine što je stvorilo bolje uvjete za brži razvoj privrede općine Kalesije i njenu povezanost sa drugim susjednim općinama. Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu izgrađen je i jedinstven sistem PTT mreže. Prva ambulanta je izgrađena u prvoj polovini šezdesetih godina.

Brži razvoj privrede i porast broja stanovništva odrazio se na razvoj školstva ali i općenito na kulturne prilike u poslijeratnom periodu. Donošenjem zakona o obaveznom osmogodišnjem školovanju 1949. godine pristupilo se gradnji prvih školskih objekata. Tako su 1954. godine sagrađene dvije osnovne škole u Memićima i Tojšićima. Sa postojeće dvije iz ranijih perioda postojala su četiri školska objekta. Do izgradnje srednjoškolskog centra u Kalesiji 1977/78. godine izgrađeno je ukupno šest osnovnih škola: Kalesija, Memići, Osmaci, Rainci Gornji, Tojšići i Vukovije sa šesnaest područnih: Dubnica, Gojčin, Zolje, Donji Rainci, Lipovice, Miljanovci, Vukovije Gornje, Vukovije Donje, Hrasno Gornje, Hrasno Donje, Jeginov Lug, Kikači, Seljublje, Zukići, Rakino Brdo i Hajvazi. Kulturni život odvijao se kroz djelatnost Narodnog Univerziteta u čijem sastavu su djelovali: biblioteka, dom kulture i čitaonice. Na području Kalesije izgrađeno je ukupno 22. objekta kulture od kojih u urbanom području Kalesije 3, a u ostalim djelovima općine 19. objekata. Pored navedenih institucija, obrazovni i duhovno – kulturni sadržaji odvijali su se i kroz vjerske objekte odnosno džamije, mektebe i crkve.