U posljednje vrijeme sve više pažnje javnosti privlači problem velikog broja pasa lutalica na ulicama, a osim opasnosti za građane, sve su češći i slučajevi oštećenja privatne imovine. Zabrinjavaju i situacije u kojima psi lutalice oštete parkirane automobile, ostavljajući vlasnike suočene s neočekivanim troškovima popravke.

Takav slučaj nedavno je zabilježen i u Kalesiji. Ranije smo pisali o pravu građana na naknadu štete nakon napada ili ujeda pasa lutalica, a ovoga puta provjerili smo da li i na koji način vlasnici vozila mogu ostvariti pravo na naknadu štete kada njihove automobile oštete psi lutalice.

“Vlasnik vozila ima pravo tražiti naknadu od jedinice lokalne samouprave (općine/grada) jer je ona, po
Zakonu o principima lokalne samouprave FBiH i Zakonu o komunalnim djelatnostima, nadležna za
zbrinjavanje i kontrolu napuštenih životinja na svom području. Osnov odgovornosti je objektivan – čl.173. i 174. ZOO-a (šteta od opasne stvari/djelatnosti), u vezi sa čl. 154. ZOO-a. Ne mora se dokazivati
krivica jedinice lokalne samouprave, samo da je šteta nastala od pasa lutalica na njenoj teritoriji. Fotografisati/snimiti oštećenje odmah, prijaviti događaj policiji (može i telefonski), sačekati izlazak
patrole na lice mjesta radi službene zabilješke, te po mogućnosti pronaći svjedoke. Kasnije pribaviti
procjenu ovlaštenog servisa o visini štete”

Prema riječima advokata sa kojim smo razgovarali, fotografije same po sebi nisu dovoljne. Ključni dokazi su: službena zabilješka/izvod iz evidencije policije o prijavi i uviđaju, predračun/procjena ovlaštenog servisa, iskaz svjedoka (ako postoji), a u sudskom postupku i nalaz vještaka mašinske struke koji utvrđuje uzročnu vezu i visinu štete. Primjenjuje se opći zastarni rok za naknadu štete – 3 godine od saznanja za štetu i štetnika (subjektivni rok), odnosno 5 godina objektivni rok od nastanka štete.

U praksi je dobrovoljna isplata rijetka – jedinice lokalne samouprave po pravilu osporavaju pasivnu
legitimaciju, pa je sudski postupak najčešće neophodan. Dosadašnje iskustvo ide u prilog ovome, jer
za više od 20 postupaka (ujed psa lutalice – materijalna i nematerijalna) nisam uspio završiti prije
podnošenja tužbe, dodaje naš sagovornik.

Visina naknade zavisi prvenstveno od troška popravke po nalazu vještaka/procjeni servisa (dijelovi, rad, potrošni materijal, PDV). Mogu se tražiti i drugi troškovi direktno vezani za štetni događaj (npr. troškovi vještačenja, parnični troškovi).

Najčešće greške građana su neprijavljivanje policiji odmah, nedostatak fotodokumentacije, prekasno pokretanje postupka (blizu zastare).

Učestaliji postupci doprinose rješenju problema. Sudska praksa pokazuje da odgovornost jedinica lokalne samouprave djeluje kao podsticaj da efikasnije organizuju zbrinjavanje pasa lutalica, jer prenošenje poslova na treće lice (npr. veterinarsku stanicu) ih ne oslobađa odgovornosti.

Podsjećanja radi, rješavanje problema pasa lutalica predstavlja zakonsku obavezu nadležnih institucija, ali i izazov koji zahtijeva sistemski pristup. Stručnjaci godinama upozoravaju da trajno rješenje podrazumijeva registraciju vlasničkih pasa, kontrolu njihovog napuštanja, sterilizaciju, zbrinjavanje napuštenih životinja te kontinuiranu saradnju lokalne zajednice, veterinarskih službi i nadležnih institucija.

Građani očekuju da nadležni što prije poduzmu konkretne korake kako bi se smanjio broj pasa lutalica na ulicama i spriječili novi incidenti, s ciljem zaštite ljudi, njihove imovine, ali i humanog zbrinjavanja napuštenih životinja.