Raspad Austro-ugarske monarhije izazvao je velike promjene ne samo na Balkanu nego i šire. Jedna od tih promjena svakako je i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, u čiji sastav su ušle sve južnoslavenske zemlje. Međutim, već samo ime novonastale države sugeriralo je diskriminatornu prirodu njenog ujedinjenja bez spominjaja Bošnjaka muslimana u kapacitetu njihove etničke pripadnosti. Ona je kao takva, isključiva u svom predustavnom i ustavnom poretku, zapravo, bila prostor u kome su se konfrontirale velikohrvatska i velikosrpska ideologija. U takvim okolnostima Bošnjaci su pribjegavali u politički pragmatizam, ulazeći u državnu zajednicu kao jedino, u to vrijeme, povoljno rješenje. No, kako su godine koje su dolazile pokazale društevno-politička atmosfera nije bila onakvom kakvom su je priželjkivali. Položaj Bošnjaka je bio takav da njihova imovinska i lična sigurnost gotovo da nije ni postojala.0 scene, ipak, neki od važnih pitanja naslijeđena su i prenešena u obavezu Kraljevine SHS. Jedno od tih pitanja bilo je i agrarno pitanje. Podaci austrougarske uprave iz posljednjih godina njene vlasti u Bosni i Hercegovini pokazuju da je tada bilo oko 45.000 Bošnjaka koji su bili vlasnici raznih obrta i sitnih zanatskih radnji. Prvodecembarskim aktom i ujedinjenjem 1918. godine došlo je do nagle ekonomske, socijalne i imovinske inverzije među društvenim slojevima. Iskustva evropskih država koje su feudalizam likvidirale postupno nisu poslužila kao model za rješavanje istoga u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zanemarivši pravu prirodu neriješenog agrarnog pitanja regent Aleksandar Karađorđević je izdao proglas upućen narodu u kojemu je rečeno:

”Ja želim odmah da se pristupi pravednom rešenju agrarnog pitanja, i da se ukinu kmetstva i veliki zemljišni posedi. U oba slučaja će se predati među siromašne zemljoradnike, sa pravičnom naknadom dosadašnjim vlasnicima njenim. Neka svaki Srbin, Hrvat i Slovenac bude na svojoj zemlji gospodar. U slobodnoj državi našoj može da bude i biće samo slobodnih vlasnika zemlje … Pozivam da s poverenjem u moju kraljevsku reč mirno sačekaju da im naša država zakonskim putem preda zemlju, koja će unapred biti samo Božija i njihova, kao što je to već odavno u Srbiji.”[1]

Politička represija u službi oduzimanja zemlje Bošnjacima

Proizvoljna tumačenja takvog proglasa u kojemu se ukidaju kmetstva i veliki zemljišni posjedi, koji su u pravilu bili vlasništvo Bošnjaka, značilo je samo jedno: da će se predstojeće rješavanje agrarnog pitanja provesti oduzimanjem begovskih posjeda i njihovim predavanjem ‘siromašnim zemljoradnicima’. Ti siromašni zemljoradnici su u većini slučajeva bili kmetovi pravoslavne vjeroispovijesti koji su prema ovome proglasu zauzeli stav da imaju prava na zemlju koju obrađuju, iako je ta zemlja do tada bila u vlasništvu begovata. Zakonski okvir proglasa zapravo je potvrdio njihova uvjerenja i omogućio neometano sprovođenje odluka koje su se nalazile na tragu ekonomskog uništavanja Bošnjaka. To nije bila slučajnost, naročito ako uzmemo u obzir činjenicu da se tada istovremeno oživljava genocidna politika prema Bošnjacima na Kosovu, Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Vlada u Beogradu je svakodnevno primala telegrame koji su pristizali iz svih dijelova Bosne i Hercegovine u kojima se upozoravalo na pljačke imanja zemljoposjednika i na položaj begova koji su nerijetko i ubijani skupa sa svojom poslugom. Tadašnji predsjednik Zemaljske vlade za Bosnu Hercegovinu Atanasije Šola slao je izvještaje ministru Svetozaru Pribičeviću u kojima se, pored ostalog, govorilo o stradanjima Bošnjaka. Ta stradanja su postala osnovno obilježje društveno–političkog stanja Bosne i Hercegovine u prvim decenijama nakon ujedinjenja.

Vrhovni poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević je u razgovoru sa Atanasijem Šolom istakao da je Bosna zapala pod teror kakav se ne pamti. Izvještaji koji su nedvosmisleno govorili o teškom položaju Bošnjaka kao muslimana stigli su i do javnosti u inostranstvu. Francuski novinar Charles Rivet je prilikom boravka u Sarajevu februara 1919, obavio razgovor i sa reis-ul-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem i objavio ga u listu Le temps aprila iste godine. U tom razgovoru Čaušević je iskazao zabrinutost za budućnost Bošnjaka muslimana iznosivši nekoliko podataka koji su nedvosmisleno govorili o zločinima koji su počinjeni nad njima. Saznavši za taj razgovor ministar Pribičević je zahtijevao od predsjednika Zemaljske vlade Atanasija Šole da traži od Čauševića demant vlastitih navoda ili će u suprotnom uputiti prijedlog za njegovo penzioniranje. Atanasije Šola je to odbio odgovarajući mu da su navodi Čauševića tačni, ali i da se radi o čovjeku koji je 1914. godine štitio Srbe od progona. Nasilje i otimačina zemlje je nastavljena. Tako je do septembra 1920, pored ostalih oblika nasilja, ubijeno oko 2.000 Bošnjaka. [2] Takva politička represija i rasplamsavanje nacionalizma rezultiralo je i iseljavanjem nekoliko hiljada bošnjačkih porodica u Tursku, čime su njihova imovina i svi posjedi ostavljeni bez ikakvih naknada i zaštite. Do jula 1919. godine je od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto 400.072 hektara zemlje.

To nasilje nije zaustavljeno uprkos potpisanom Senžermenskom ugovoru od 10. septembra 1919. godine, koji je u članu 10. spominjao muslimane i odnos prema njihovim vjerskim institucijama. Članom 10. ugovora Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca obavezala se da će”pružiti zaštitu džamijama, grobljima i drugim vjerskim ustanovama muslimanskim”. Međutim, mnogi muslimanski vjerski objekti su srušeni, pretvoreni u vojne, privredne ili objekte druge namjene. Vakufska imovina u Bosni i Hercegovini je bila regulirana posebnim Štatutom za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova iz 1909. godine. Da bi postepeno ukinula tu uredbu Vlada Kraljevine SHS je već 12. septembra 1919. godine donijela privremenu Uredbu o upravi vakufa, koja se kao takva nije odnosila na Bosnu i Hercegovinu. Ta uredba je, kako se ispostavilo, bila samo prelazno riješenje do donošenja Zakona o upravi vakufa kojim je sva vakufska imovina u Kraljevini SHS došla u nadležnost Ministarstva vjera u Beogradu. Ministarstvo je pozivajući se na ovaj zakon postavljalo čak i one vjerske službenike koje je plaćao vakuf iz svojih akumuliranih sredstava, i takvo stanje je ostalo na snazi sve do zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine. Nedugo nakon zavođenja diktature i donošenja Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici 31. januara 1930. kao i Zakona o izboru reis-ul-uleme 4. juna 1930. godine, došlo je do uspostave reorganizirane Islamske vjerske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji na čelu sa svojim vrhovnim poglavarom. Međutim, vladi nije smetala takva zajednica u kojoj je cijela vakufska i vjerska uprava bila pod kontrolom Ministarstva vjera u Beogradu.

Agrarna reforma i uzurpacija vakufske imovine

Nakon donošenja Zakona o Islamskoj vjerskoj zajednici Vlada Kraljevine Jugoslavije je donijela Uredbu o privremenoj organizaciji vlasti i poslova Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Tom uredbom je ministar pravde postao najviša upravna vlast za sve vakufsko-mearifske poslove, a zakonski okvir uredbe mu je omogućio da suvereno raspolaže cijelom vakufskom imovinom. To se pokazalo kao cilj pokrenutog procesa reorganizacije Islamske zajednice koja bi u konačnici bila lišena svakog oblika individualnog upravljanja vlastitim kulturnim, vjerskim i materijalnim dobrima. To je bio glavni razlog zbog kojeg reis-ul-ulema Čaušević nije pristao na takvo jednostrano rješavanje statusa Islamske zajednice, pa je svoj stav odlučno iskazao podnošenjem ostavke na svoj položaj. Vlada Kraljevine Jugoslavije je nakon šestojanuarske diktature donijela 1931. godine Zakon o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima. Donošenju tog zakona prethodila je upućenost vlasti u činjenično stanje na terenu koje je govorilo da je u trenutku stvaranja jugoslavenske države preko 62 % privatne zemlje bilo u posjedu Bošnjaka muslimana. ‘U svim agrarnim reformama od 1919. do 1939. godine, ukupno je u Bosni i Hercegovini od nekadašnjih veleposjednika (uglavnom Bošnjaka) oduzeto i predato u ruke seljaka (uglavnom pravoslavnih Srba), kako beglučkih zemalja (400.072 hektara), tako i kmetskih selišta (775.233 hektara), što ukupno iznosi 1.175.305. hektara zemlje koja je oteta od Bošnjaka’.[3] Godine koje su dolazile donijele su sve veću ekonomsku i socijalnu destrukciju Bošnjaka od strane vlasti Kraljevine Jugoslavije. Toga nije bila pošteđena ni institucija vakufa koja je pretrpila ogromne štete i gubitke. Kolike je razmjere poprimila pljačka vakufske imovine najbolje ilustruje podatak da je u periodu od 1919. do 1938. godine oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje. Prema tome, agrarno pitanje u Kraljevini Jugoslaviji koje je na ovaj način ‘riješeno’ bilo je prvi korak u procesu uništavanja privatne bošnjačke svojine i javnih vjerskih institucija. Posljedica takvog haotičnog stanja u kojemu je privatna svojina oteta preko noći i predana onima koje je vlast proglasom odredila kao ‘legalne nasljednike tuđe imovine’, rezultirala je u konačnici i društveno-političkim raslojavanjem Bošnjaka. Zakoni koji su donošeni sa takvim okvirima, bazirani na nacionalnoj i vjerskoj isključivosti, doveli su Bošnjake u položaj ekonomske i socijalne inferiornosti, oduzimanjem posjeda koji su do samo prije 20 godina bili njihovo vlasništvo.

Fussnote:
1] Mustafa Imamović, Kemal Hrelja, Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, Sarajevo, 1993. str.46
2] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Novi Pazar, 2007, str. 490.
3] Mustafa Imamović, Kemal Hrelja i Atif Purivatra, Ekonomski genocid nad Bosanskim Muslimanima, str. 65

Autor: Prof. Alen Zečević