Svaka priča preživjelog Srebreničanina je priča o sudbini na koju čovjek zanijemi i sebi postavi desetine pitanja.
Njihova borba za prelazak na slobodnu teritoriju, pod stalnim granatiranjem i opsadom agresora, je borba za goli život.

Svako sjećanje na period 1992-1995. godina ponovo budi bolne uspomene i sjećanja. Padom Srebrenice mnogi Srebreničani, kao i ostali Bošnjaci koji su iz susjednih mjesta u tom periodu boravili u Srebrenici, krenuli su kroz šumu, trasom koja je postala put smrti, umjesto put spasa.
Srebreničani koji skupe hrabrosti da ispričaju svoju sudbinu i šta su prošli do dolaska na slobodnu teritoriju, ponovo preživljavaju traumu i otvaraju bolne rane, ali zbog istine, budućnosti i pravde, žele govoriti.

Muhizin Omerović, profesor teologije iz Pobuđa kod Bratunca, jedan od preživjelih, 11. jula 1995. krenuo je sa mnogim Srebreničanima u koloni smrti prema Tuzli.

Na slobodnu teritoriju je stigao nakon 62 dana. Dva puta je kroz šumu i minska polja dolazio do Baljkovice, tri puta se penjao na Udrč, planinu koja je za njih bila glavni orijentir na putu do slobodne teritorije. Za to vrijeme Muhizin je spavao i u polju pored leševa, gladovao, ali nije gubio nadu da će nakon svega ipak stići do slobodne teritorije. Pomagao je ranjenicima, sa Mirzom i Hasanom je dijelio tugu i zadnji komad hrane.

U emisiji “Sasvim iskreno”, urednika Anesa Džunuzovića, na MTV Igman, Muhizin je otvorio dušu.
Danima nije jeo, jedina hrana koju su imali bile su divlje jabuke.

Muhizin se nije htio predati u ruke agresora, čak je bio spreman i sam sebi oduzeti život.

-“Mirza nosi jednu minu, ja drugu u ruci. Ako pođu na nas, poubijamo se. Nećemo se predati živi.”

-“Kada smo se popeli na Udrč bilo je desetak naših ljudi. Oni su tada rekli da neki čovjek traži sinove i za bilo koju informaciju o njima davao je komad hljeba. Mirza je rekao da je to njegov otac. “

Krenuli su dalje, penjali se uz Udrč i Kameničko brdo. Kada su došli do Mirzinog oca, on im je dao malo hljeba.

“Hljeb kad sam stavio u usta, nema ništa na ovom svijetu da ima ukus hljeba. Nema, ne postoji. Hljeb je najukusnija stvar na svijetu. Plakao sam dok sam jeo”.

Više pogledajte u emisiji MTV Igman: