Došlo vrijeme praznika, a Evropa ih hvala bogu krcata. Možda si naradio sate za godišnji ili si izmamio bolovanje, za što postoji velika šansa, a vrlo je vjerovatno da si student kojem je praznik sinonim za sreću, i eto tebe odakle si i došao. Kofer, dva, nerijetko teški ko breme i unutra negdje u odjeći strpana kesa šuškavih darova za sve one kome si se obećao. I za one koji će ih cijeniti kao suha zemlja kišu, ko žedan pas lokvu. Prevališ nemilosrdni put da dođeš, pa zvjeraš na sve novo što je niklo u tvome kraju. Dočeka te obećano mjesto ispod krova u kojem si se zarekao da ćeš napustiti svoju državu i pronađeš krevet na kojem je gle, nova posteljina – tu dremneš dok ne povratiš snagu koju ti je put iscrpio i na uranku si već u metežu razgovora sa članovima porodice. Svi puni nekih događaja, nekih priča i anegdota; preko leđa ti se lome tuđe muke, a ti na tuđa pleća lomiš svoje(ako si imalo obziran, možda i nećeš) i već ubrzo krećeš na turneju.

Svima si zanimljiv, a nikog ne interesuješ. Taj kratak period kojeg prevedeš u svojoj otadžbini nerijetko si povučen na stotinu strana. Riječ ”kahva” ti je postala prva najčešća riječ koju čuješ u prolazu ili pročitaš sa telefona, a druga najčešća riječ bi bila ”izlazak” – u svim njenim glagolskim oblicima. I taj kratki period bude ti ko neki jedva dosanjan san kojeg se po jutarnjem buđenju bezuspješno pokušavaš sjetiti al’ ne ide. Padne vam na pamet koliko je Hemon bio u pravu kad je rekao da je neminovno pitanje tvojih sugovornika: ”kad si došao i kad ideš?”, a ti mehanički letiš pa odgovoriš na svaku. U pauzama od takvih susreta, nađeš malo vremena za oca i mater, za brata ili sestru, i možda za ljude iz njihovih novih stvarnosti koje su izrežirane pod okolnostima tvog odlaska u bijeli svijet. Meni je on šaren doduše, jer bijela boja bi podrazumijevala nevinost i čistoću, a svijet van granica tvog odrastanja, tvog grade ili države, sve je samo ne čist i nevin; a ujedno je i prelijep i najbolji. I u onim susretima koji načine da tvoj dolazak kući izgleda poput isprekidanog sna, obavezan dodatak na Hemonovu tezu bi bio i prijedlog osobe s kojom se razilaziš: ”Pa eto, mogli smo još jednom na kahvu, prije nego što odeš”. Odgovoriš ti, naravno, bilo bi besmisleno prešutjeti, a sat skoro pa otkucao tvoj povratak.

Te posljednje kahve ostavi za oca, ako je tu, da ti u skromnim, a iskrenim savjetima poruči da se čuvaš, da pošalješ pamet nazad u glavu u slučaju da je odlutala i da se javiš čim stigneš. Ostavi koji gutljaj kahve i za mater da ti kaže kako bi svaki ručak i večeru umjesto na trpezarijski stol poslala tebi. Poručit će ti i ona da se čuvaš, a suze za koje ne mogu obećati da neće poteći, samo ti nijemo šapuću da vjeruje u tvoje izbore, al’ da si ti njeno dijete i da još voli te. I jednu kahvu ostavi za sebe. Ustvari, ne mora biti kahva, bit će ti puno kofeina za tako malo vremena. Uzmi jedan čaj al’ ga ne sladi. Popij ga s gorčinom koji okusom podsjeća na istinu. A istina oslobađa, to već odavno znam. Sutra ujutro, prije nego što sjedneš na bilo šta što će te sa točkovima odvesti sa tvoje zemlje, u čvrstom stisku ruku tebe i oca, podsjetit ćeš se i da je ljubav sloboda – nikako uplašeni odlasci pod ključ prividne sigurnosti. I dok se budeš odvozio s pogledima u daljinu, ove riječi neka ti oblikuju misli: Koraci su moji izbori. Ja sam moje odluke, a svijet mjesto za savršene prilike.