Izgubljeno u Majevici: Tragom PRETHISTORIJSKE Rimske utvrde

24.apr.2014

Izgubljeno u Majevici: Tragom PRETHISTORIJSKE Rimske utvrde

24.apr.2014

NTV Portal

tvrdava16 April se bliži kraju. Mjeseci se nižu na đerdan godina, vrijeme ode u dim, dok trepneš prođu godine.

Gledam u vodu koja otiče ko da žuri, ko da kasni na kakav bitan sastanak. Tako teku i dani, poput planinske riječice.

Na Kalesici su nekad drijemale vodenice, bilo uzbudljivo i rijeci i ljudima. Malo-malo pa mjesto gdje se može samljeti žito. O vodenicama su se ispredale svakakve priče, a ni vodeničari nisu bili baš obični.

Danas je na toj riječici tek jedna vodenica, jedna spašena od davljenja. Govori se da je ona na tom mjestu oko 300 godina. valjda je izgradio Smajo Šabanović ili njegov otac Mehmed negdje 1700 te godine, kad se više sijalo i više mljelo i kada su vodenice bile bitnije nego danas.

Oko te sačuvane, obnovljene vodenice je izgrađeno odmaralište.

Vlažno je od dana u kojima su padale kiše pa je i nivo rijeke porastao.

Hajdemo mi uz rijeku, do izvora.

Rimska Tvrđava GRADINA – iznad Kalesije: Prehistoričko rimska utvrda Kalesija u kotaru zvorničkom. U jednom svom izvještaju prijavio je revni oružnički stražmeštar Toma Dragičević god. 1891. zem. vladi, da se kod sela Kalesije u općini Prnjavoru, kotara zvorničkog nalaze na nekom hridu ostaci zidina, komadi opeka i rimski novci. Pošto je naskoro iza toga imao blizu Kalesije posla rudarski povjerenik g. Eduard Vorliček, zamolih ga, da spomenuto mjesto posjeti, što on i učini, te mi uruči nekoliko nahogjaja i priopći mi ovo: Od prilike 1/2 sata sjeveroistočno od sela Kalesije uzdiže se kao ogranak brda Prosjeka humak „Gradina", koji je sa istoka, juga i zapada posve osamljen, pa i sa sjevera ga rastavlja provala od gorske kose iza njega, koja ga je nadvisila. Sa istoka i zapada optječe humku po jedan mali potočić, koji se na južnoj strani humke sastavljaju i čine potok Kalesicu. Glavica ovog humka sastoji na jugu i zapadu od strmih vapnenastih hridina, dočim se na istoku i sjeveru prostiru doduše strmi, ali ipak pristupni pristranci. Zaravanak mjeri u sjeverojužnoj duljini od prilike 40 m, u istočnozapadnoj širini pak oko 20 m i prema jugoistoku ponešto je nagnut. Samo najviša tačka na sjeveru čini mali zaravanak. Nasipima nema ni traga, ali na okrajcima zaravanka, prema sjeveru i istoku, koji su od naravi manje zaštićeni, vide se temelji zida, sagragjena krečnim lijepom, u kojem nema primješane zdrobljene opeke. Zid je bio od običnog lomljenog kamena; no našli su u ruševinama i otesane komade sedre. Odlomaka od opeka nasuprot nije bilo, a što je gosp. Dragičević mislio, da su odlomci, bijahu samo komadi crvenog žeženog lapora. U strmoj hridini na južnoj strani ima mala pećina, u koju se može doći samo sa gornjeg zaravanka. Pred pećinom je prost zasjek od prilike 2 m dug, a i sama pećina je samo 2 m duboka. Tlo u zasjeku i u samoj pećini obraslo je busenjem, ali se nije moglo ispitati, pošto gosp. Vorliček nije imao kada ni čime, da raskopa i da ga razvidi. Pretraživši površno zaravanak našao je pomenuti gospodin mnogo razasutog iverja od okresanih kresivaca. Dva onakva komada vidimo na slici 5. i 6. Megju njima ima takogjer jedan crnkast, prozračan iver od opsidijana, osobitog školjkastog loma. Ovo je, koliko ja znam, prvi opsidijan, koji se našao u bosanskoj naseobini iz prehistoričkog vremena, te pošto se ovaj kamen u zemlji ne nalazi, valjda su ga donijeli sa strane, po svoj prilici iz Ugarske. Osim toga bijaše tlo posuto utarcima starijeh, rukom gragjenih i mlagjih rimskih na točilo gragjenih ilovastih posuda. Megju tim utarcima bijaše i naduven okrajak kao vino žute staklene posude. Od kovinskih prijedmeta našao se samo jedan bakreni, ali veoma istrošeni, bez sumnje rimski novac; no pričali su mome pouzdaniku, da se ovakih novaca više na Gradini nalazilo. Dalje su našli na slici 7. prikazani željezni vršak od strjelice ili strijele. Dug je 57 rpm, no prvobitno bijaše duži, jer je donji kraj tuljka otkinut. Uzano oblo grlo tuljka prelazi u širi šiljasti vrh, koji je 21 mm dug i pri korjenu 10 mm širok. Slični rimski vršci od strjelica, koje u slici prikazuje Lindenschmit iz Majnca, jesu više vitki i njihovi su vrhovi više produženi. Nasuprot tomu podudara se naš oblik, izuzevši znatno manju dužinu, sa vrškom od strjelice iz tako zvane „oružane" (Wahenloch) u sv. Mihajlu kod Postojne, koju g. dr. Hoernes odlučno progdašuje za rimsku. Po tome nema sumnje, da je u Kalesiji na mjestu prijašnje prehistoričke naseobine uregjena bila omanja rimska utvrda, kao što sam to mogao ope tovano utvrditi u Bosni i Hercegovini. 17 Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine. Autor: V.RADIMSKY — Rimska Tvrđava GRADINA – iznad Kalesije:
Prehistoričko rimska utvrda Kalesija u kotaru zvorničkom.
U jednom svom izvještaju prijavio je revni oružnički stražmeštar Toma Dragičević god. 1891. zem. vladi, da se kod sela Kalesije u općini Prnjavoru, kotara zvorničkog nalaze na nekom hridu ostaci zidina, komadi opeka i rimski novci. Pošto je naskoro iza toga imao blizu Kalesije posla rudarski povjerenik g. Eduard Vorliček, zamolih ga, da spomenuto mjesto posjeti, što on i učini, te mi uruči nekoliko nahogjaja i priopći mi ovo: Od prilike 1/2 sata sjeveroistočno od sela Kalesije uzdiže se kao ogranak brda Prosjeka humak „Gradina”, koji je sa istoka, juga i zapada posve osamljen, pa i sa sjevera ga rastavlja provala od gorske kose iza njega, koja ga je nadvisila. Sa istoka i zapada optječe humku po jedan mali potočić, koji se na južnoj strani humke sastavljaju i čine potok Kalesicu. Glavica ovog humka sastoji na jugu i zapadu od strmih vapnenastih hridina, dočim se na istoku i sjeveru prostiru doduše strmi, ali ipak pristupni pristranci. Zaravanak mjeri u sjeverojužnoj duljini od prilike 40 m, u istočnozapadnoj širini pak oko 20 m i prema jugoistoku ponešto je nagnut. Samo najviša tačka na sjeveru čini mali zaravanak. Nasipima nema ni traga, ali na okrajcima zaravanka, prema sjeveru i istoku, koji su od naravi manje zaštićeni, vide se temelji zida, sagragjena krečnim lijepom, u kojem nema primješane zdrobljene opeke. Zid je bio od običnog lomljenog kamena; no našli su u ruševinama i otesane komade sedre. Odlomaka od opeka nasuprot nije bilo, a što je gosp. Dragičević mislio, da su odlomci, bijahu samo komadi crvenog žeženog lapora. U strmoj hridini na južnoj strani ima mala pećina, u koju se može doći samo sa gornjeg zaravanka. Pred pećinom je prost zasjek od prilike 2 m dug, a i sama pećina je samo 2 m duboka. Tlo u zasjeku i u samoj pećini obraslo je busenjem, ali se nije moglo ispitati, pošto gosp. Vorliček nije imao kada ni čime, da raskopa i da ga razvidi. Pretraživši površno zaravanak našao je pomenuti gospodin mnogo razasutog iverja od okresanih kresivaca. Dva onakva komada vidimo na slici 5. i 6. Megju njima ima takogjer jedan crnkast, prozračan iver od opsidijana, osobitog školjkastog loma. Ovo je, koliko ja znam, prvi opsidijan, koji se našao u bosanskoj naseobini iz prehistoričkog vremena, te pošto se ovaj kamen u zemlji ne nalazi, valjda su ga donijeli sa strane, po svoj prilici iz Ugarske. Osim toga bijaše tlo posuto utarcima starijeh, rukom gragjenih i mlagjih rimskih na točilo gragjenih ilovastih posuda. Megju tim utarcima bijaše i naduven okrajak kao vino žute staklene posude. Od kovinskih prijedmeta našao se samo jedan bakreni, ali veoma istrošeni, bez sumnje rimski novac; no pričali su mome pouzdaniku, da se ovakih novaca više na Gradini nalazilo. Dalje su našli na slici 7. prikazani željezni vršak od strjelice ili strijele. Dug je 57 rpm, no prvobitno bijaše duži, jer je donji kraj tuljka otkinut. Uzano oblo grlo tuljka prelazi u širi šiljasti vrh, koji je 21 mm dug i pri korjenu 10 mm širok. Slični rimski vršci od strjelica, koje u slici prikazuje Lindenschmit iz Majnca, jesu više vitki i njihovi su vrhovi više produženi. Nasuprot tomu podudara se naš oblik, izuzevši znatno manju dužinu, sa vrškom od strjelice iz tako zvane „oružane” (Wahenloch) u sv. Mihajlu kod Postojne, koju g. dr. Hoernes odlučno progdašuje za rimsku. Po tome nema sumnje, da je u Kalesiji na mjestu prijašnje prehistoričke naseobine uregjena bila omanja rimska utvrda, kao što sam to mogao ope tovano utvrditi u Bosni i Hercegovini. 17
Arheološke crtice iz Bosne i Hercegovine.
Autor: V.RADIMSKY

Ambijent uz vodu je zelen, prirodan. Olistalo, budi se i rijeka i životinje oko nje, veće i manje. Put je u dobroj mjeri nepristupačan pa se valja snalaziti, provlačiti kroz granje, ostrugu, preskakati drveće koje je oborio vjetar. Idemo pa se vraćamo, ne može se proći, provlačimo se kuda je moguće. Ovo je zadnji period kada je tim putem uopće moguće provući se, poslije sve nabuja i zaraste, poslije nema prolaska. Doduše, svjesno smo izabrali najteži put, ko nam je kriv.

Izranjamo u voćnjak koji se nalazi lijevo od Brkića. Putem zakačamo naselje Brkići po kojem je sva oblast prepoznatljiva.

Nekada lijepo, u prirodni ambijent umiveno selo, iz kojeg je, kažu po osamdeset lovaca išlo na nišan odavno ne postiji. Nema više traga ni kućama, ni ljudima ni životu. Kraj je doduše bogat vodom, izvorištima, voćem, a ima i prelijepih fazana koji malo-malo pa prhnu ispred prolaznika.

Brkići su se istopili, potonuli u zemlju. Postojalo je Brkića groblje, a i ono je, negdje šezdesetih godina kada su njive promijenile vlasnika preorano i zatrato. Malo dalje postoji i staro tursko groblje, onda pravoslavno, pa stećci, svi dokazi da je u tom kraju nekada bujao život.

Danas je sve napušteno i pusto.

Prati nas pjesma ptica koja nikada ne dosadi.

Korakom, sporo napredujemo prema ostacima posljednje, znane gradine koja je tu još od vremena Rimljana.

Vrijeme je pojelo tragove života, na putu kojim prolazimo samo skeleti kuća koje se urušavaju, pored jedne nabujala i raširila se golema lipa.

Brkići nisu jedino mrtvo selo u ovom kraju.

Sporo napredujemo nečim što bi se uz malo mašte moglo nazvati i kanjonom riječice. Ambijent se polahko mijenja, kamen, voda, otruhlo drveće…

Alija i Alen Šabanović, Azir Šabić i zapisivač ambijenta penju se prema ostacima rimske gradine Troskok, koja se nalazi na oko 395 metara nmv.

Golemo brdo zaraslo u šumu okružuju izvori koji čine riječicu Kalesijcu (Pijakuša – Kalesijica). Putem je dosta pritoka rijeci, većih i manjih.

Teško je na tom mjestu nekome ko ne zna prepoznati građevinu koja je pouzdano sakrivena ispod naslaga zemlje.

Goleme stijene, napukle, razvaljene, zajedno drži čvrsto korijenje drveća.

Da nije toga vjerovatno bi se sve brže raspalo

Nalazili su tu kojekakvih ostataka novca, vrhova strijela, a ja sam siguran da se detaljno pretraži da bi se i sad koješta moglo iskopati.

Rimska utvrda izgubljena u planini Majevici.

Šta je ona mogla čuvati na ovom mjestu? Možda put koji je tu negdje prolazio u to vrijeme, a po čijoj trasi su kasnije izgrađeni karavanski putevi, a možda i ne, ko bi to sa sigurnošću mogao znati.

Golema gradina je to bila. Da je pameti pa da se obnovi i restaurira, ljepšeg mjesta za planinare, lovce, putnike, turiste na daleko ne bi bilo.

Od vrha Gradine, lijevo, nalazi se pećina koja se dublje dijeli u dva hodnika, što dokazuje da bi se tu imalo šta kopati, istraživati i otkrivati.

Husref Redžić u knjizi Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini kaže: Rimska utvrđenja tipa castruma imale su geometrijski pravilan oblik četverougla sa dvjema komunikacijama koje se u središtu presijecaju i djele utvrđenje na četiri kvadrata. Osim ovih, Rimljani su gradili i manje utvrde u vidu kula koje se nazivaju burgus, stražarnice – speculae i carinarnice – mensiones. Stražarnice su radi boljeg pregleda bile postavljene na uzvišenja koja su dominirala okolinom te su mogle da posluže kao uzor graditeljima srednjovjekovnih gradova, ili su postajale jezgre na koja se kasnije dogradilo srednjovjekovno utvrđenje (završen citat).

Ostaci utvrde, gradine, šta li je, zaboravljene u planini stanište je životinja. Odmorila se tvrđava od ljudi, možda joj je tako i bolje, dok se ne izbrišu svi tragovi i dok se ne stopi sa zemljom. Sreli smo jednog poskoka koji se sunčao i tragove mnogih životinja, a vala i ljudi sa lošim navikama da ostavljaju svakojako smeće iza sebe.

Postojanje rimske gradine locirano je i zabilježeno dosta ranije.

U prilogu donosimo orginalan tekst V. Radimskog koji je objavio u Glasniku zemaljskog muzeja BIH “Arheološke crtice iz BiH” a isti se nalazi na str. 483 i 484. Tekst je objavljen najvjerovatnije 1893. god.

MEHMED ĐEDOVIĆ