Davno ti ne pričah priču iz vremena davnih. Posebno volim da te slovom vratim u vrijeme imama Ahmed bin Hanbela, r.a. Slovima koje nižem u tespihe riječi, otvoriću ti vrata jednog mesdžida u kom je imam Ahmed planirao da prenoći, jer drugog konaka nije imao.

Putovao je, noge ga donijele u grad nepoznat. Tek što je pokušao zaspati, dodje čuvar mesdžida i upozori ga da ne smije spavati tu. Imam mu objasni da drugog konaka nema, ali ga ovaj ne htjede razumjeti, već ga stade vući ka izlazu.

Vani, dok su se prepirali, naiđe jedan čovjek i upita šta se dešava. Imam Ahmed mu objasni, a on ga pozva svojoj kući na konak. Covjek bješe lokalni pekar, pripremao je tijesto za hljeb.

Usput, imam primijeti da čovjek mnogo izgovara tesbih i istigfar. Kad se jutrom probudio, upita ga: “Jesi li vidio kod sebe kakve tragove tesbiha”?

Pekar pognute glave, skromno odgovori: “Sve što zamolim Allaha usliša mi, samo mi je jedna dova do sad ostala neuslišana”. Ahmed upita: “A koja je to dova?” Covjek odgovori: “Da vidim imama Ahmed bin Hanbela!”

Imam na to reče: “Ja sam Ahmed bin Hanbel, i tako mi Allaha, izbačen sam iz džamije da bih tebi bio doveden, i evo svaka tvoja dova je primljena”