Rijetki su Bosanci i Hercegovci koji su se preksinoć sjetili priča o Emiru Spahiću dok je nosio kapitensku traku naše reprezentacije, a koju je na kraju odveo prvi puta na veliko takmičenje kao što je Svjetsko prvenstvo u nogometu 2014. u Brazilu.

Između ostalih doživljaja ovog vrsnog sportiste i patriote najupečatljiviji je onaj koji je ispričao dr.Karabeg, glavni doktor naše reprezentacije. Događaj se desio na jednom od gostovanja u Belgiji, kada je Spahić na poluvremenu dobio dvije injekcije protiv bolova da ostane na terenu do kraja meča, veliki bolovi su ga izveli iz igre dvadesetak minuta prije kraja. Pred sam kraj meča ljekari su uvidjeli da Spahića nema iz svlačionice te potrčali da vide šta je sa kapitena. Spahić je ležao bez svjesti na kupatilskim pločicama i nalazio se u blagom stanju kome. Ovu priču je čula ili pročitala većina onih koji vole Bosnu i sve njene reprezentacije, pa mi s toga nije jasno, odakle toliki izljevi mržnje i nezadovoljstva prema kapitenu (ne pišem bivšem jer poslije Barbareza on je broj dva u kapitenima, Džeko je tri ). Priču o padu u komu možete pročitati i na ovom LINKU

Spahić je zaista odigrao razočaravajuće u odlučujućem meču, možda naš i najlošiji igrač utakmice iako je konkurencija žestoka za tu nepopularnu titulu. Odigrao loše, čovjek je već u godinama, periodu kada ne može uvijek davat maksimum što je i sam osjetio poslije svjetskog prvenstva i oprostio se od reprezentacije u svojoj 34 godini što je taman po svim standardima. Bosanski mentalitet samosažaljivanja, vjerovanja u natpriordne moći pojedinca natjerali su selektora Sušića da Spahića primora na povratak u najbolji tim koji je to i uradio pod pritiskom javnosti koju su kreirali naši mediji, kvazi novinari i društvene mreže.

Odmah nam se to obilo o glavu u Izraelu kada smo primili tri komada iako su u dva prethodna meča Hadžić i Šunjić od Welsa i Belgije primili samo jedan gol i uz to odlično zatvorili sve prilaze Begoviću.
Ovim putem pozivam sve sugrađane i navijače BiH da dobro razmisle prije nego ispale otrovne strelice prema našem najboljem timu i igračima koji ga čine. Najveći se poznaju po dostojanstvu i kada gube. Holandija se nije plasirala na prvenstvo, pa niko ne razapinje Van Persija, Snajdera i elitu okupljenu oko njih.

Pjanić u Romi pored Džeke ima Sallaha koji se ne može uporediti sa Višćom (preksinoć smo uvidjeli da je Višća odličan za utakmice protiv Izraela Kipra i tog nivoa, ali da protiv Belgije, Irske i ozbiljnijih protivnika bježi o od lopte gubi sve duele i ne zna iznuditi prekršaj-ukratko dobar fudbaler, ali ne i odličan) koji je potreban ovoj reprezentaciji, posebno u onim mečevima sa manje „jakim“ protivnicima poput Kipra, Izraela. Pjanić još tu ima i Žervinja koji je puno brži i ubojitiji od Lulića i Ibiševića i za razliku od naših igrača ima odličnu igru u defanzivi.

Pjanić iza sebe u Romi ima DeRosija kojem od naših fudbalera najviše liči Salihović. Ali Salihovića nema u ova dva susreta, iako je protiv Velsa na sredini odigrao bez pogreške, čak se toliko potrošio da je sebi izazvao povredu, ali to našu javnost i novinare nije ponukalo da traže igru ovog vrsnog fudbalera. Pjanić sa ovakvom postavkom u kojoj ima pet štopera iza sebe, a sve do jednog kiks igrači, u kojoj pored sebe ima Medunjanina koji ne igra 6 mjeseci ni na goliće i takva krila koja ne smiju primit lopte i dobit makar jedan od pet duela u igri, teško iko pa i Pjanić može pružiti više od onog što smo vidjeli.

Salihović Sead fudbaler čije prisustvo u timu znači da će biti borbe i fajta do kraja, momak koji se najviše puta povrijedio na mečevima reprezentacije. Taj momak nije dobio priliku da zaigra u baražu, iako ima dosta iskustva u takvim mečevima. Protiv Velsa uspio donijet prevagu, trčati za Pjanića, iznijeti loptu, kreirat igru i dobit sve duele na sredini. Zato neka nama Cocalića (odličan štoper i nikakav veznjak) u prvoj postavi sa još četiri klasična štopera iako nije bilo potrebe za branjenjem, jurili smo rezultat.

Sve ovo izaziva velike emocije i teško je ostat smiren, ali psovanje gore pomenutih, pljuvanje, može samo doprinijeti tome da neki novi klinci koji bi mogli obući dres BiH u budućnosti odluče to ne uraditi, upravo zbog nezahvalnosti koja se od sinoć ispoljava društvenim mrežama i medijima.

Selektor koji reprezentaciju ne odvede na veliko takmičenje podnese ostavku, a Savez odluči o tome prihvatit ili ne i time se najbolje zatvore priče o namještanju igrača u reprezentaciji i druge gluposti svojstvene ovakvim momentima.

Društvo koje svoje heroje koji su mu ispisali historiju nacije popljuju i preko noći zaborave ne zaslužuju puno, a kamoli Evropsko ili Svjetsko prvenstvo.

Cilj svega napisanog je da autor sebi malo olakša dušu, a sve Vas koji čitate opomene da pljuvanje i vrijeđanje bilo koga, a posebno onih koji su bolji od nas, nije dobro dijelo i ne donosi nikom ništa dobro, a posebno onom koji to radi. Ukoliko dijelite ovo razmišljanje kažite svojima najbližim da prekinu paljbu po ljudima koji ovu zemlju i društtvo na najbolji mogući način promovišu u svijetu.

Piše: Ilijaz Miralemović