(Naslov je inspirisan horor-filmskom, sada već antologijskom rečenicom: I see dead people – Vidim mrtve ljude)

Kod totalitarnih ideologija nikada nije bilo pitanje treba li ili ne treba nešto uraditi, zbog morala, etike ili drugih općeprihvaćenih vrijednosti, već je pitanje odveć bilo je li se to može ili ne može uraditi?! Moral, etika, odgoj, duhovnost iliti bilo šta drugo (tog ranga) nije bitno, krucijalno je i jedino meritorno mogućnost uratka i implementacije takve volje. Takav je slučaj i sa postepenim ukidanjem vjeronauke u KS. Nikada za tu vrstu ideološkog totalitarizma nije bilo dvojbe, samo je bilo pitanje dana, trenutka, šanse i mogućnosti. To nam je ovih dana nedvojbeno ukazao i volšebni Ministar obrazovanja i nauke KS, SDP-ov kadrovik dr. Emir Suljagić. Ostavimo po strani to što je ministar Suljagić izvanredno uživao u tome, on je samo slijedio i ispunjavao niz pretpostavljenih očekivanja totalitarne ideologije.

Ukratko, Ministar nas želi vratiti u vrtlog okrutne prošlosti – crvenog „srednjovjekovlja”. (Ministre, molimo te, „vrati” nas u Austriju! Tamo ima vjeronauke!) Jedan je momak danas na mom profilu na Facebook-u ostavio komentar na moj status: „U 21. stoljeću imamo predislamsko vrijeme!” Stavio sam „lajk” na ovaj komentar, jer doista postoje društveni (javni i tajni) djelatnici koji nas žele vratiti u vrtloge okrutne prošlosti. Kada se samo zbog jedne obične, vjerske, pobožne pjesme, bilo koje koja se u to vrijeme baš i nije smjela pjevati, dobijalo i po nekoliko godina. E, to je slučaj sa takvim ljudima i takvim zatornicima, jer nekada nismo smjeli ni pobožne pjesme pjevati, a danas, k'o biva, imamo i obaveznu vjeronauku u školama.

I ministar je donio svoju odluku. A budimo realni, ta je politika mnogo dublja i mnogo veća negoli to jedna upaljena glava, sklona odioznom dokazivanju i bespoštednom ulizivanju, može sama od sebe uraditi. Naravno, to je mnogo veće i od samo jedne političke partije. To je ideologija, koja je mnogo širi pojam od ministra, stranke, predsjednika itd.

No, kao u fudbalu, kada vidimo formacijski kontranapad, tako su u ministrovom „kontranapadu” zajedno, u formaciji, pohitali i medijski trogloditi sa svojim proglasima i klicanjima njemu u slavu. Da, ministru, nije šala. Jer, on se hrabro i bespoštedno u ime svih nas (zapravo, njih) obračunao s tom opasnom i terorističkom vjeronaukom. Da ne zaboravim bitan atribut: diskriminirajućom vjeronaukom. Na stranu sada Arzija i njen hidžab koji im je pamet i oči probijao, ovo je mnogo krupnije i ozbiljnije. Jer ovim se potezom, samo jednim potezom, izbijaju temelji samoidentifikacijskog projekta i kasnije se sve samo od sebe ruši, kao kula od karata.

A stanje ovako izgleda: dok je država BiH u izrazitoj političkoj i egzistencijalnoj krizi, u manjem bh. entitetu se vrši diskriminacija nad „drugorazrednim” Bošnjacima; bošnjačka djeca u tim školama skoro svakodnevno preživljavaju ne samo diskriminaciju već i raznorazna maltretiranja i nipodaštavanja, a povrh svega suočena su i sa klasičnim oblikom pokrštavanja. Dok se naša djeca u Sandžaku i RS morbidno i notorno svetosaviziraju, u toj istoj mjeri ih ovdašnji predstavnici vlasti uče da im je njihova religija nevažna i nije vrijedna ocjene!

Prije tri mjeseca sam o ministru Suljagiću ovako zapisao, povodom njegovog imenovanja za kantonalnog Ministra obrazovanja i nauke: „Gledao sam sastav nove Vlade Kantona Sarajevo i nisam mogao ne primijetiti efekat slona u dnevnom boravku, barem što se tiče sagledavanje stvari iz moje vjerničke vizure ili mog osobnog iskustva. Emir Suljagić je novi Ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo. Prije par godina vodio sam s njim žustru raspravu u jednom sarajevskom političkom magazinu u vezi Boga, Srebrenice, Genocida, zločinaca, odgovornosti… Čovjek je napisao nebulozu da je s padom Srebrenice Bog umro, na što sam oštro reagirao – ne zbog njegovog uvjerenja, jer on ima pravo da misli i da bude šta hoće (ako hoće, isto kao i Emir Imamović Pirke, da pase travu u parku preko puta Ciglana, neka pase, to on ima pravo, jedino ako bi htio da pase našu travu, tada bi nas morao pitati za to – dodatak kojeg sada ubacujem), kako mu volja, već zbog izrečenog stava i mišljenja u javnom diskursu čime se značajno amnestira odgovornost zločinaca, jer se Genocid (bez Boga) svodi na razinu incidenta, za kojeg se dovoljno izviniti i nikome ništa. S Bogom sve to ima smisla, jer je Genocid, zapravo, kosmička tragedija i nije se dogodio slučajno! To je bio organizirani proces koji je trajao i koji, kao takav, zahtijeva složeni postupak dokazivanja odgovornosti svih umiješanih, te zatim njihovog kažnjavanja.

Ali, ministar Suljagić tada nije bio doktor filozofskih nauka, u međuvremenu je doktorirao u Hamburgu, pa je možda i promijenio svoje mišljenje i svoj stav. Jer, ako nije – onda teško našoj (vjerskoj) nauci i (vjerskom) obrazovanju!

U to ćemo se uvjeriti u narednom periodu.”

To sam napisao ravno prije tri mjeseca i bilo me je strah crnih slutnji. I, naravno, kako vidimo, crne slutnje postaju realnost. Doista, ne mogu razumjeti „našu” težnju za autodestrukcijom!

Na koncu, eto, narode, između ostalog, to/e ste i birali!

Čestitamo!

A šta narod zna?

Ništa! Neko će reći.

P.S.
Jučer sam sjedio s jednim prijateljem u BBI centru i pili smo kahvu. Treći stol od nas sjedio je ministar „mnogopoštovani” dr. Suljagić sa Vukom Bačanovićem i još jednom ženom. Ukažem prijatelju na ekipu za stolom i kažem mu da ima nešto, eto, i pozitivno kod ovog „našeg” kantonalnog Ministra obrazovanja i nauke, pita me šta: „Pa, izgleda da mu ne smeta jedan biznis centar bez svinjetine i alkohola, čim je tu!”, šeretski ću i cinično. U tom će ekipa ustati i krenuti za svojim poslom. Ministar prolazeći kroz restoran na drugom spratu, između stolova za kojim ljudi jedu, proteže se sa rukama na glavi, dobrih 6, 7 sekundi. Krupan, mašallah, ima ga šta, pa se vidi. U tom će moj prijatelj, šeret veći od mene: „Vidi nam Ministra što se proteže, on je ono za nauku i obrazovanje?! Je li tako? Sreća pa nije za kulturu!”

Muhamed Velić/rijaset.ba