Zvoni alarm, na satu 5:50. Ustajem prije svih. Puštam muža da još malo odspava. Odlazim kod sina u sobu. Puštam i njega, ne bi da ga budim, neka spava. A lijepo mamimo čedo, srce mi je puno dok ga gledam kako spava. Vrijeme baš brzo prolazi. Po njemu to vidim. Već je napunio deset godinica. I dok ga gledam kako spava, u njemu vidim tebe. Isti ti, crna duža kosa i plave oči. Moje dvije ljubavi. Pređem iz sinove u našu sobu i prekrivač bacim preko tvojih leđa, da ti ne bude hladno. Ostavljam vas, polahko idem prema kuhinji. Laganim korakom silazim niz stepenice. Pripremam doručak birajući namirnice koje vi volite. A i ja ću se tome pridružiti. Sutra ću spremiti svoje omiljeno jelo za ručak, dok je Danes u školi, a Dino na poslu… Pogledam na kalendar okačen na zidu, 9. mart… I jučer sam ustala u isto vrijeme, ponovila jutarnji ritual i pravac u kuhinju za pregaču.

Dan žena je bio jučer. Dino je nakon posla došao po mene da odemo na večeru, donio buket crvenih ruža. I Danes je imao poklon za mamu, prelijepa svilena bordo marama na tufnice. Zna da mama voli tufnice. Sretna sam zbog toga. Sretna sam jer je izrastao u dobrog i pažljivog dječaka. Danas je sasvim običan dan. Mislim se…

Danas ću dan provesti u kući, čekajući Danesa i Dinu. Spremajući ručak, a i veš se treba oprati. Sinoć smo izašli na večeru, večeras ćemo nakon večere ostati doma. Dino će sigurno opet pogledati dnevnik i utakmicu. Ja ću čitati knjigu. Danes će završiti svoje školske obaveze. Svako na svoju stranu. I danas sam žena. I danas je moj dan. I danas želim da budem voljena…

Spremajući doručak, vidim da sam šećer stavila umjesto soli. Tako zamišljena jurim do ostave po novu porciju brašna, jer Dino voli palačinke za doručak. Jurim i stanem. Gdje jurim? Šta radim? Zar danas on nije mogao ustati skuhati kafu, da popijemo zajedno, u miru, da popričamo. U zadnje vrijeme slabo pričamo. Teme kojih se dotaknemo su posao i kućne obaveze. Ne sjećam se kada smo zadnji put izašli vani, s društvom. Ne sjećam se kad sam zadnji put popila kafu s drugaricama. Danes je mali, hladno je, Dino treba doći s posla, da ga čeka topao ručak. Izgovor za izgovorom nizali su se. Tražila sam izgovore, u tom traženju izgubila sebe.

I danas sam žena i danas je moj dan. Zašto i danas nisi samo moj…
Čujem korake, koji me trgoše iz misli. Dino je već sišao sa sprata i traži kafu. Prolazi pored mene bez poljubca za dobro jutro i toplog pogleda. Čeka ga topla, crna kafa, bez sećera. Baš takvu voli. Telefonira. Slušam. I danas ima poslovnih obveza i danas ga nema do večere kući. I danas sam sama. A i danas sam žena i želim biti voljena… Želim biti voljena svakog dana, svakog momenta da gorim od tvoje ljubavi. Želim da ti mi budemo prioritet. Nas dvoje, ne posao, ne drugi ljudi. Želim da me voliš kao nekada, kako smo se tek upoznali. Gdje je nestala ta velika ljubav? Gdje smo se to izgubili. Gdje sam se ja u svemu ovome izgubila. Zaboravila sam na sebe, a i danas sam žena i danas je moj dan. I danas je vrijeme da u svoj život donesem promjene. Jer sam sebi bitna, jer zaslužujem da budem voljena. Svakog dana.

Autor: Mevla Emha