“Kako smo se samo nekada mi igrali na snijegu. Po cijeli dan ne ulazimo u kuću. Dođeš samo na vrata i zoveš mamu da namaže krišku. Ni slučajno ne ulaziš u kuću, jer ako mati vidi mokre čarape nema više napolje”- ovako počinje većina priča ljudi koji su rođeni prije nego je tehnologija imala ovakav utjecaj na živote svih nas pa i djece. Nostalgija se poveća sa svakom novom pahuljom i pogledom na prazne sokake. Sokake bez plaza, improvizovanih skokova, bez slićura (improvizovanih skija od gajbe).

Zbog toga mještani Hrasna Gornjeg odlučili su se vratiti sjaj djetinjstva u svoje selo, svoje sokake. Na ideju predstavnika Kluba borilačkih vještina “Prison Break” mještani se u večernjim satima okupljaju kako bi se sankali,skijali, jednostavno uživali na snijegu. Sinoć ih je bilo 25 što znači da je prijedlog itekako dobro prihvaćen. Na nekoliko sati ostavili su mobitele, računare i uživali u istinskoj zabavi. Zabavi djetinjstva.

Oni malo stariji dali su dobar primjer djeci da treba iskoristiti vrijeme i uživati u svakom trenutku. Dali su i primjer roditeljima da se ne plaše prehlade i gripe te da im uživanje njihovih mališana u zimskim čarolijama može donijeti samo dobro. Tako se u Hrasnu sinoć i predhodnih noći mogao čuti iskreni smijeh i uzvici pri nemogućnosti kočenja kao što se čulo i nekada kada je puteve objasjavao samo plamen iz fenjera kojeg je đedo ponio sa sobom kad je pošao unuku donijeti još jednu kapu ili gurabiju jer se nena plaši da je ogladnio.

Za kraj ćemo samo reći BRAVO i uputiti savjet svima nama:

Odvojimo vremena da se družimo sa svojim najmilijima. Ostavimo telefone na par sati. Napravimo Snješka Bjelića, sankajmo se i pravimo lijepe uspomene. To je zasigurno najbolja terapija protiv stresa.