“Majka je osoba koja, kada vidi da je ostalo samo četiri komada pite za petero ljudi, izjavi da nikad nije voljela pitu.” – Tenneva Jordann. Ovo je samo jedan od mnoštvo citata koji govore o njenom veličanstvu, majci. Sa posebnim emocijama birane su riječi koje će opisati posebnu osobu u životu svakog čovjeka. Svim tim parametrima i opisima u citatima odgovara i majka koja nije rodila svoju djecu, hraniteljica djevojčicama iz Kalesije Ramiza Mujkić iz Čelića. Želja svake žene jeste da se ostvari u ulozi majke, međutim Ramizi se ta želja nije ostvarila u 22 godine braka.

” Pokušavali smo i vještačkom oplodnjom da dobijemo dijete. Pet puta smo se podvrgavali tim zahvatima, međutim duže od dva mjeseca plod nije mogao ostati. Prolila sam more suza, imala preveliku želju da se u mojoj kući čuje smijeh i dječiji plač” počinje svoju životnu priču Ramiza.

U životnoj borbi za potomstvo, Ramizin muž Hazrudin pronašao je natpise o hraniteljstvu.

” Pisalo je ako ne možeš biti roditelj budi hranitelj. Odmah sam Ramizi predložio, i prijavio je na kurs jer ako želiš biti hranitelj moraš proći edukaciju” objašnjava Hazrudin.

Nakon što su prošli edukaciju i prijavili se za hraniteljstvo iz Centra za socijalni rad Kalesija su im javili da imaju dvije djevojčice kojima treba dom, kojima je neophodno porodično okruženje.

“Taj prvi susret se ne može opisati. Prvo su mi donijeli malu djevojčicu koja je tad imala oko 3 godine, starija tu nije bila. Muž je zaplakao jer nema, čini mi se, grada u koji zahtjev nismo predavali, često kažem Allah nas čuvao za ove dvije predivne djevojčice” kaže naša sagovornica koja je hraniteljica već četiri godine sestrama koje nju i njenog muža zovu ocem i mamom. Prema riječima hranitelja, same su počele da ih tako zovu. U protekle četiri godine postali su prava porodica, sa svim izazovima roditeljstva i svim njegovim ljepotama.

“Konačno sam doživjela da nekoga okupam. Konačno sam doživjela da nekome odem na roditeljski. Nikada neću zaboraviti kada mi je starija dvojčica za 8.mart na priredbi odrecitovala pjesmu o majci” prisjeća se Ramiza.

Ni jedan početak nije lahak pa tako nije bio ni ovaj. Djevojčice su morale prevazići traume koje su proživjele i koje su imale veliki utjecaj kako na njihovo fizičko tako i psihičko stanje. U tom periodu Ramiza je bila najviše vremena sama sa njima jer otac odnosno hranitelj je radio u Sloveniji. Svu svoju pažnju usmjerila njima i zahvaljujući ogromnim količinama ljubavi sve prepreke su savladali. Danas su djevojčice samostalne, pametne, sretne. Uživaju u pažnju koja im je poklonjena i koju poklanjaju.

Da majka nije samo ona koja ispod srca devet mjeseci nosi čedo, praksa i slučaj porodice Mujkić je dokazao. Oni svoje kćerkice, jer ih tako smatraju, vole neizmjerno. Brinu se o njima, odgajaju ih na način da postanu prije svega dobri ljudi. O ljubavi koju im poklanjaju ne može se puno pisati jer ne postoje riječi za nešto takvo. Treba vidjeti koliko su povezani. Sve vrijeme snimanja emisije Sasvim (ne)obične priče hranitelji su ih sa posebnim emocijama gledali a njih dvije uzvraćale prekrasnim osmijehom. Sada već sedmogodišnja Mejra stalno je bila u krilu mame i iščekivala kada će daidža, jer tako zove brata od hraniteljice, donijeti poklon za rođendan koji joj je bi dan prije. Bila je i rođendanska torta jer kako Mejra reče ne može se napuniti 7 godina ako nije bila torta.

Ramiza i njen muž posljednje četiri godine žive svoj san.

” Ženama koje se nisu ostvarile kao majke ali i onima koje jesu preporučujem da postanu hranitelji. Nema ništa ljepše nego djetetu pružiti toplinu doma” za kraj je kazala Ramiza a mi ćemo ovu priču koja čovjeka tjera na preispitivanje završit sledećim riječima

“Cvijetu za rast treba voda, djetetu ljubav”… ako mene pitate, da biste se osjećali kao roditelj svom ili drugom djetetu trebate pružiti samo ljubav.

Priču o hraniteljstvu pogledajte u utorak u 19:00 sati na programu NEON Televizije.