Nadaleko poznati Kapetan Hajro – Hajrudin Mešić poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici.

Ni 29 godina od pogibije dobitnika Zlatnog ljiljana, policijskog odlikovanja Medalje za hrabrost, te Ordena heroja oslobodilačkog rata, ne zaboravlja se njegov doprinos domovini kada joj je bilo najteže, a za što je dao ono najvrednije što je imao, svoj život.

Rođen je u Ugljeviku, u selu Srednja Trnova, a služio je u JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana.

Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.

Iza Kapetana Hajre ostali su supruga Radenka, kćerka Lejla i sin Zlatko.

Njegova majka Zejfa Mešić govorila je kako je došao u Trnovo nakon što je napustio JNA 1990.

– Pitamo ga zašto je napustio vojsku, a on samo vrti glavom. Jednom nam reče: “Bojim se da dolazi vrijeme da će udariti nacija na naciju, vjera na vjeru.” Vidio je na vrijeme šta se sprema – kazala je ranije njegova majka Zejfa.

“Zbunio je i nas, ali i Srbe”

Dževad Avdičević Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan, pričao je kako je prvi put čuo za Mešića kada je napustio policiju u Ugljeviku uzevši tačno onu količinu oružja i municije koja je procentualno pripadala bošnjačkom narodu i s tim istim naoružanjem kao legalni komandir otvorio je policijsku stanicu u Teočaku.

– Tim potezom zbunio je i nas, ali i Srbe – kazao je Avdičević.

Supruga i djeca Hajrudina Mešića prvih dana agresije na BiH bili su u Srbiji, u Subotici kada im je on poručo da idu za Njemačku, međutim njegova supruga nije ni htjela da čuje za to.

Kako je pričao njegov sin Zlatko, kazala mu je da dolazi kod njega i da je nije strah ni barikada ni četnika.

Supruga Rada sa djecom krenula je prvim autobusom i pridružila se svom suprugu i maloj grupi boraca.

– Kad si mlad i kad se udaš, misliš da će sve biti super; niko ne očekuje svađu, a kamoli rat. Ali kad rat dođe na vrata, onda se vidi je li postoji istinska ljubav – pričala je ranije Rada.

Nakon zločina u Zvorniku nad bošnjačkim stanovništvom, uskoro je pao i Kula-Grad. Naoružani branitelji povlačili su se prema slobodnim teritorijama. Cilj je bio spajanje sa naoružanim grupama koji su se povukli u šume pokušavajući mobilizirati preostalo seosko stanovništvo, kako bi organizirali otpor na preostalim slobodnim dijelovima zvorničke općine. Među 40-ak boraca koji su se kretali kroz šumu između neprijateljskih položaja bili su komandantova supruga Rada i njihovo dvoje male djece.

Narod mu je vjerovao, svi su krenuli za njim

– Ženu i djecu je vodio sa sobom po ratištu. Vjerovao mu je narod i zato su svi krenuli za njim iz Teočaka i iz Sapne i svih ovih okolnih mjesta – pričala je njegova majka Zejfa.

Njegov saborac Dževad Avdičević kazivao je da su znali kolika je Mešićeva odlučnost da se bori kada su vidjeli da žrtvuje i ženu i djecu koju su vojnici između sebe na smjene nosili hodajući kroz šumu.

– To nam je davalo dozu hrabrosti da eliminišemo strah – pričao je Avdičević.

Njegov saborac Ahmed Čeliković pričao je kako je Kapetan Hajro bio izuzetno hrabar i da je neprijatelje doživljavao kao kukavice.

– Stalno nam je govorio da se ne trebamo bojati ni njihovog oružja ni tehnike – pričao je Čeliković.

Kapetan Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti”.

Prva teočanska brigada (255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”) tokom rata za odbranu Bosne i Hercegovine, kako piše portal heroji.ba, imala je 340 poginulih i 800 ranjenih boraca.

Iako izloženi stalnim napadima i razaranju neprijateljskom artiljerijom, komandant Hajrudin Mešić je insistirao na vojnoj disciplini i viteštvu.

– Poručio sam svima da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju i tako ćemo se čuvati do kraja. Koji god vojnik postupi suprotno, odstranit ću ga iz jedinice. Takvi nam ne trebaju – govorio je Mešić na Radiju Tuzla 1992. godine.

– Moj Hajro je bio školovan vojnik. Kad bi zauzeo neko selo, ostavio bi put da izađu civili. Kad bi zarobio srpskog vojnika, on bi ga razmijenio. I kad je stao rat i moj najstariji sin Hamdija se s porodicom vratio u Trnovu, mnoge komšije Srbi su mu rekli da poštuju njegovog brata baš zato što nije dao da se ubijaju civili – pričala je Hajrudinova majka Zejfa Mešić.

Hajrudin Mešić odlučio je da pokuša otvoriti koridor prema Srebrenici, kako bi pomogao opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, koji je mjesecima umirao od gladi i granata, pozivajući u pomoć svoje saborce sa drugih slobodnih teritorija Bosne i Hercegovine. Tražio je od komande Drugog korpusa Armije RBiH da mu da oružje i municiju za otvaranje koridora prema Srebrenici.

Sreo vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju

Akcija spajanja Kamenice, Srebrenice i Teočaka počela je u jutarnjim satima prema planu.

– Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju – priča Mirsad Čeliković, Zlatni ljiljan.

Sve je išlo kako je kapetan Hajro zamislio, a zatim je uslijedio šok. Dok se sa nekoliko boraca na položajima u Nezuku pokušavao skloniti u jednu kuću, geler granate ga je pogodio u leđa.

– Samo je stigao reći: Pogođen sam – kazao je ranije Mensur Čeliković Patara, njegov saborac.

Akcija je zaustavljena.

– U Teočaku je zavladala velika panika. Narod se bojao kako dalje. Nad Teočakom se nadvila tama, mislili smo da je sve gotovo – kazivao je Hajrudin Hodžić, borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”.

Dževad Avdičević priča da je poslije pogibije komandanta brigada nastavila kao da je ostao među njima.

– Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe – pričao je Avdičević.

Prepričava se kako je Hajrudin Mešić kazao da mu ne bi bilo žao da sutra izgubi život.

– Mislim da sam poprilično doprinio da se odupremo tom našem agresoru – kazao je Mešić.

Izvor: faktor.ba