Zahid nikad ne naplaćuje punu cijenu, uvijek je “nešto od njega” i uvijek pitanje “Jel puno?”, što je neka samo njemu svojstvena gesta i briga za zdravlje i porodicu mušterija.

Nedostaje u starom kvartu, ali dobrog majstora nađu u ulici Fazlagića, s druge strane Drine, u garaži porodične kuće. Iako stari majstor mjesecima čeka na operaciju kuka i poziv bolnice u Sarajevu, veća mu je je briga što će Goražde ostati bez obućara.”Čitav sam život obućar, kad sam otišao u vojsku pa i tamo sam popravljao, mnogima sam glavu sačuvao i u ovom ratu. Popravljaj, šta ćeš, nema se šta obuti, pa pravio ruksake, nema šta nisam. Dvije godine sam bio jedini obućar na čitav grad, dok nisu digli da se radi. Tad smo ja i brat radili obuću za borce. 48. godina je ovog posla, ono malo radnjice nisam mogao sačuvati. Adis, mlađi sin, je bio počeo raditi, još i novčanike počeo praviti, ali morao zatvoriti, nije moglo dalje. Sad radi kod starijeg brata, a džaba ispiti i što sam ga naučio. Pa pitam se nekad jel to Zahid zaslužio? Evo danas, nema četiri obućara ukupno, a ko će ih naslijediti. Kako?” pita se Zahid.

U garaži porodične kuće, iako u penziji, Zahid neumorno radi, a dnevno nekad zaradi i 20 KM.

“Znaju gdje sam, a ovdje nemaju problema sa parkingom. Dolaze ljudi, još vjeruju ovim rukama da će cipele dobiti nekadašnji sjaj. Bude dnevno po 15-tak, 20 maraka, znate kako je. U mnogim gradovima izumire ovaj zanat. Goražde je nekad bilo poznato po dobrim obućarima, pa ja imam negdje spisak da ih je bilo stotinu. Pslije Dejtona, kad su počeli Kinezi dolaziti, tad je i naš zanat počeo izumirati. Niko ne gleda kvalitet, a mi smo opet uvijek bili niskoakumulativa i deficitarci, a strpali nas u red s mesarima i trgovcima. Ta borba traje čitav život, uništili su nas. Neće imati ko u Goraždu popraviti obuću uskoro”, priča Zahid, koji je jedini majstor za donje dijelove obuće tzv. bednista.

Poslije rata je na ovom području bilo 12 obućara no danas ih egzistira svega nekoliko koji održavaju tradiciju zanata koji, poput i drugih, postepeno izumire.

“Najveći problem obrtnika, pa i obućara je Zakon o obrtu. Dok smo se registrovali po Zakonu o privređivanju, postojala je mogućnost da zanatlija može da registruje jednim rješenjem da ima i usluge i trgovinu. U tom slučaju obrtnik je mogao da ima dvije solucije, da popravlja cipele i da ih prodaje. Međutim kada je stupio na snagu Zakon o obrtu te privilegije su ukinute što je za nas otežavajuća okolnost. Obrtnici su stavljeni u nezavidan položaj. Još jedan problem je što se zakonom nalaže stručna sprema, pa je Zahidov sin recimo, morao položiti ispit da bi mogao da se bavi istom djelatnošću, a nije uspio ni da se zadrži u struci. Sutra je problem to što stari obućari nemaju nasljednika, a neće vam imati ko popraviti cipele kad njih ne bude. Morat će neko da položi ispit u Širokom Brijegu, dati dvije, tri hiljade maraka da bi dobio papir da se prijavi, a onda opet novi problemi, kako opstati”, ističe Saudin Hadžić, predsjednik Obrtničke komore BPK Goražde.

Dodaje kako je uloga Obrtničke komore, između ostalog, da ukazuje na ovakve probleme, no da i pored nastojanja teško mogu učiniti nešto više kako bi dali podršku opstanku zanata poput ovog.

“Obrtnička komora ukazuje na ovakve probleme, mi smo most između obrtnika i organa vlasti, ali koliko smo moćni da promijenimo zakon i koliko oni koji odlučuju mogu imati sluha ne samo za obućare nego i druge djelatnosti, to je već kompleksno pitanje”, dodaje Hadžić.