Kao dijete preživio je strahote genocida u Srebrenici. Sa nepune četiri godine, koliko je imao u trenutku kada je pala Srebrenica, nije bio ni svjestan da sve ono što je tada gledao svojim očima više nikada neće vidjeti. Ubijeno mu je djetinjstvo, snovi. Ubijen mu je “temelj” iz kojeg je nikao.

Punih 29 godina nije osjetio očev zagrljaj, toplinu, sve ono što jednom dječaku treba da se osjeća sigurno i zaštićeno, kad neprijatelj pokuca na vrata. Život bez oca jednostavno nije život, kaže. Nada da će se pojaviti i vratiti kući, zagrliti porodicu, postojala je do onog trenutka kada su saznali da su pronađeni njegovi posmrtni ostaci u masovnoj grobnici.

Majka, stamenita i hrabra žena, uspjela je Azmiru pružiti ljubav za oba roditelja, ali uvijek će ostati jedna strana koja mu nedostaje. Kao dječaku kojem je trebala muška ruka i oslonac bilo je jako teško rasti bez oca, kojem ne samo da su neprijatelji uzeli život, nego i uspomene i Azmirovo sjećanje na njegov lik .

“Konkretno rata se ne sjećam, ali se nažalost ne sjećam ni svoje porodice prije kobnog 11. jula.Ima nekoliko sitnica koje su u glavi i stalno se vrte, sjećam se recimo baraka u Potočarima (nekad je to valjda bio neki servis za autobuse i kamione) u kojima smo živjeli te 1995. godine. S obzirom da je moja porodica imala koju krišku hljeba više nego neke druge porodice, sjećam se priče moje mame kaže da sam nekoliko puta „krao“ hljeb iz tepsije, pa bih sakrio i tako nosio hljeb našoj komšinici, jednoj djevojčici čija porodica nije bila u tako „dobroj“ situaciji kao naša, započinje svoju priču za portal NEON Televizije, Azmir Huseinović, koji trenutno živi i radi u Njemačkoj i koji je prvi put otvorio dušu, iako je za druge medije davao brojne izjave, želio je da ovaj intervju bude svjedočantvo o genocidu doživljeno očima jednog dječaka.

Rođen je u Zvorniku 1991. godine. Azmir i njegova porodica do 1993. godine živjeli su u Konjević Polju, a potom su otišli u Srebrenicu odakle su 1995. godine njegova majka sa njim i njegovim bratom u naručju, zatim nena i tetka krenuli autobusima prema Kladnju, do slobodne teritorije. U tom periodu selidbe su bile česte, kao pronalazak stalnog boravišta. U početku je to putovanje jednom dječaku bilo zanimljivo, međutim nije ni shvatao koliki teret je to bio njegovoj majci i neni.

Kada je pala Srebrenica njegovi roditelji su razdvojili se u Potočarima.“Moj babo je zajedno sa djedom (svojim ocem) i mojim jednim amidžom ostao u Potočarima nekoliko desetina metara od mjesta gdje je sada Memorijalni centar. Nerijetko sam maštao o tome da će on doći, da je bio na nekoj razmjeni ili da je preko šume otišao negdje daleko, ne zna gdje smo i pokušava da nas nađe. Međutim, kada saznate da je sve to samo vaša mašta i da se to nikada neće desiti teško se s tim pomiriti, iako sam bio još mali kada sam saznao da su babini posmrtni ostaci identificirani i da ga više nema, doslovno mi se svijet srušio. Sve iluzije i maštarije o tome šta ćemo raditi kada dođe, gdje ćemo otići, gdje ćemo živjeti nestale su 31.03.2003. kada je ukopan u Potočarima. Tada počinje agonija iz koje se jako teško izvući…“

Osim babe Osmana u genocidu su mu ubijeni djed Selim (mamin otac, ubijen je početkom rata 1992.), djed Alija (očev otac), amidže Meho i Velid, daidža Mujo, tetak Smail.

Najtežu mu je bilo kada vidi drugu djecu sa svojim očevima, u njihovom zagrljaju. Srećan je zbog njih, jer imaju koga zagrliti, ali tužan, jer on nikada više neće osjetiti babin miris, njegovu ruku da ga pomiluje i bude prisutan u najvažnijim momentima njegovog života.

Bio je primoran da odraste prije vremena bez obzira na sve, kao stariji sin i kao neko ko je svojoj porodici trebao biti zaštitnička ruka.

“Često kada se završi nastava u školi trčali smo do izlaza, takmičili se ko će prvi izaći. Njih su uvijek čekali očevi, a mene niko, ponekad mama, naravno zahvalan sam joj za sve uvijek smo joj brat i ja bili na prvom mjestu, ali ipak, otac je falio“.

Kao dječak koji je preživio strahote genocida, kao dijete šehida, kao čovjek koji se bori za istinu i pravdu, u čast svome ocu, ali i svim Bošnjacima koji su ubijeni na putu smrti, dok su prelazili preko šume u nadi da će doći do slobodne teritorije, odlučio je 2008. godine prvi put krenuti na Marš mira. Godinu dana kasnije, postaje dio tima Crvenog križa u Lukavcu i sa njima učestvuje u pripremi i realizaciji aktivnosti u okviru „Marša mira”.

“Potom, 2011. godine prvi put kao član tima prve pomoći u uniformi Crvenog križa ponosno sam koračao kroz Nezuk čekajući da krene kolona. Naravno, nisam bio ni svjestan odgovornosti koju nosi ta uniforma dok nismo počeli sa prvim intervencijama. Tada sam prvi put osjetio da pridonosim nečemu velikom, nečemu što će biti kao moj drugi rođendan. Nakon te godine ja godinu ne gledam kao drugi. Što je nekome Nova godina, to je meni 8. juli. Kada prođe 11. ja do januara pričam o tom Maršu, a od januara počnem da se pripremam za sledeći. Godinama sam na trasi već mnogi mi govore „Ej pa ja se tebe sjećam ti ideš već nekoliko godina i uvijek si sa crvenima.”, kaže Azmir i sa nama je podijelio anegdotu koja mu se desila ove godine na Maršu mira:

“Ove godine nas je jedan gospodin upitao „Omladino šta to vas pokreće pa tako gazite“, kratko sam mu odgovorio „Bijeli nišani u Potočarima“. Ove godine zbog problema sa nogama jedva sam završio Marš, ali zahvaljujući kolegama uspio sam. Sam silazak u Potočare dolazak pred Memorijalni centar je poseban osjećaj koji se ne može riječima opisati. To je nešto iznad svega i tuga i sreća i neki ponos. Vidjeti 7000 nišana na jednom mjestu, nečijih sinova, kćeri, očeva, majki, djedova, nena, djece, beba to je nevjerovatno, mislim da je to Izudin Bajrović u dokumentarcu „Daleko je Tuzla“ odlično kazao: „… Svrati bjelosvjetski putniče u Bosnu, u Potočare, i stani tu, gdje je i tišina podstanar, stani, gledaj, i vagaj koliko tuge u jednu ljudsku dušu može stati.“ Za mene Marš je poprimio je neko veče značenje jer nekoliko godina zaredom kada dolazim u Potočare a moji crveni naprave špalir, puste me prvog i onda iza mene u koloni po dvoje odemo do nišana mojih najbližih, proučimo fatihu, malo se zadržimo, a onda odemo do mezara najbližih članova porodica ostalih volontera, toliko poštovanje, toliku toplinu, solidarnost i empatiju ne mogu svi da ponude. Bitno je da imati oslonac.”

Jedan od brojnih dokaza mučenja, ubistva i maltretiranja Bošnjaka jeste i snimak na kojem pripadnici zloglasne srbijanske jedinice “Škorpioni” pucnjima u leđa ubijaju šestoricu Bošnjaka iz Srebrenice, među kojima je i Azmirov tetak.

“Kada se pojavio snimak u kojem Škorpioni, jedinica iz Srbije muči i ubija šest ljudi, nismo ni slutili da će to biti još jedan šok za nas sve. Moj rođak je bio kod kuće, tada sedamnaestogodišnji mladić, i gledao je to, prepoznao je oca odmah i obavijestio tetku, a ona sve nas. Iako nismo ni vidjeli taj snimak odmah, nismo imali sumnju u to. To je definitivno bio još jedan ogroman udarac za moju porodicu. Tetak u jakni, civil, a iza njega dželati koji s podsmijehom ubijaju ljude, on ih nosi i čeka svoj red. Kakav um je spreman da uradi takvo nešto? Koji monstrum može da puca u nenaoružana čovjeka kome su i ruke vezane?”

Na pitanje koliko se pridaje značaj obilježavanja genocida u zemlji u kojoj trenutno živi, Azmir je odgovorio:

“S obzirom da sam jedan period živio u Sloveniji, a sada sam trenutno u Njemačkoj, primjetio sam da i u Sloveniji i u Njemačkoj ljudi generalno znaju za genocid, ali iz nekog razloga slabo se o tome govori, da li je to zbog straha nekog da ne bi nešto pogrešno rekli ili samo zato jer ne žele ne bih znao. Obilježavanje genocida u Sloveniji prođe itekako zapaženo, Islamska zajednica u Republici Sloveniji svake godine organizuje niz menifestacija koje počnu još u junu i završavaju u julu. Kroz razne okrugle stolove, javne tribine, premijere dokumentarnih filmova i sl. društvo u Sloveniji je u velikoj mjeri upoznato sa genocidom, uključujući i omladinu koja je rođena nekoliko godina od genocida.“

A nakon počinjenog genocida, započinje negiranje, kao posljednja faza u namjeri prikrivanja počinjenih zločina.

“Javno negiranje genocida u Bosni i Hercegovini, pa i u regionu neće prestati sve dok neko sa političke scene ne bude krivično odgovarao za isto. Negiranje počinje od samog političkog vrha u manjem bh. entitetu, pa čak i političara iz bliskih nam država, a seže do omladine koja vjerovatno i ne zna kada je i zbog čega počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Nažalost mi nismo kulturno osviješteni i zbog toga je u Potočarima 11. jula svake godine sve manje ljudi. 11. juli nije samo dan dženaze, to je dan kada je svijet stao i nijemo promatrao ubistva, zločine, masakre i na kraju genocid.”

Svi bi trebali bar jednom da pređu trasu Marša mira da osjete Nezuk, Kamenicu – dolinu grobnica, Udrč, hrabru Cersku, zloglasnu bukvu na Kameničkom brdu gdje su i ove kao i prošle godine pronađene ljudske kosti, a zatim Jaglići i Šušnjari, pa silazak u Potočare u dolinu bijelih nišana, dolinu smrti i tišine, poručio je Azmir, jer samo čuvanjem istine i borbom za pravdu sačuvat ćemo Srebrenicu, kao opomenu na najveći počinjen zločin nakon Drugog svjetskog rata u kojem je ubijeno više od 8.000 ljudi.