Esad Kamenica jedan je od nekoliko maloljetnika koji će ove godine biti ukopani na kolektivnoj dženazi u Potočarima 11. jula. Bit će ukopano samo 30 posto posmrtnih ostataka koji su pronađeni u masovnoj grobnici Liplje kod Zvornika. Imao je samo 17 godina.

S ocem, amidžama i amidžićem je krenuo preko šuma do slobodne teritorije. Jedini nije preživio. Otac i majka danas žive u Americi, a identifikovao ga je amidžić Mehmedalija Kamenica. On s porodicom živi u selu Jaglić, udaljeno 14 kilometara od Srebrenice. Prije nekoliko godina vratio se u selo u kojem je nekada živjelo 21 domaćinstvo, a danas je tamo sam s porodicom. Asfalt je do jednog dijela puta, a nakon toga makadam. Ekipa Anadolu Agency (AA) na trenutak je pomislila da se izgubila, međutim Mehmedalija je kazao da su na pravom putu i da samo voze do posljednje kuće na tom putu. Istina.

Nakon duge vožnje dolazimo do vrha brda i nekoliko kuća ispred nas. Mehmedalija nas dočekuje ispred svoje obnovljene kuće i porušene u kojoj je odrastao ubijeni mu amidžić Esad s porodicom.

Kuću nisu obnovili, a na njoj i dalje uspomene na djetinjstvo. Ispisana imena amidžića na ruševini što podsjeća na strahote koje je preživjela Srebrenica.

Mehmedalija nam priča o Esadu, ali i svemu što je i sam preživio dok je pokušavao izađi iz Potočara. Na svu sreću, bio je jedan od rijetkih 15-godišnjaka koji su stigli do slobodne teritorije.

Esad je s ocem, amidžama i amidžićem krenuo preko šuma. Nikada ga više nije vidio. Njegove posmrtne ostatke identificirao je 2008. godine.

– Esad je pronađen 2008. godine. Ja sam išao da ga identificiram. Prepoznao sam ga po cipelama, debeli đon, a kupljene su od Holanđana. Ostali su mu živi otac, majka, brat koji je sa mnom prešao ‘95. preko Potočara. Ima i brata koji je tada imao samo dvije godine. Majka ga je prenijela u konvoju – ispričao je Mehmedalija za AA.

Esad je kao i hiljade drugih Srebreničana krenuo preko šuma.

– Poslije prve zasjede u šumi više ga nisu ni vidjeli. Postoje priče ljudi koji kažu da su vidjeli ovo ili ono i čuli svakakve priče. Bila su to nagađanja, međutim sada imamo dokaz šta se s njim dogodilo. Pronađen je u masovnoj grobnici Liplje. Pronađeno je samo 30 posto tijela. Gornji dio vilice čak ima, a nema lobanje i donjeg dijela vilice. Pronađeno je nešto kralježnice, nešto malo rebara, ruke i noge – istakao je Mehmedalija.

Imao je samo 17 godina.

– Živjeli smo kuća do kuće. Njegova i moja majka su sestre, a očevi braća. Sve smo dijelili i dobro i zlo. Jelo se zajedno i u ovoj i u onoj kući. Međutim, sudbina nas je rastavila. Bio je sedmi razred kada je počeo rat 1992. Završio je osnovnu školu i krenuo u prvi razred srednje škole. Njegovi roditelji su 2001. otišli za Ameriku. Oni su i danas tamo, ali dolaze 11. jula da ukopaju sina. Pristali su da ukopaju 30 posto tijela, a hoće li se nekada naći i ostatak, ne znamo. Daj Bože – pojasnio je Mehmedalija.

I on se prijavio za Ameriku, ali su ga odbili.

– Sudbina je bila da se vratim ovdje. Nezgodno je živjeti u selu u kojem nema nikoga. Nekada se vraćaju slike kako je ovo selo nekada bilo puno, a sada si sam. Kada dođe dženaza, dođe rodibine i prijatelja, skupimo se ovdje, ali nakon 11. jula opet je pusto. Moraš se naviknuti da živiš ovdje, nema druge – naglasio je u razgovoru za AA, dok kraj njega stoji njegov 13-godišnji sin Esad. Dao mu je ime po ubijenom amidžiću.

– Kod nas u familiji se imena nasljeđuju. Brat je sinu dao ime po našem rahmetli ocu Ramizu. Amidžić nije preživio, pa sam htio da ime traje u ovoj porodici – ispričao je Mehmedalija.

Mali Esad zna šta se dešavalo sa članovima njegove familije.

– Ja sam preživio i sjećam se svega, svakog detalja. Ta sjećanja prenosim i na svog sina, da pamti šta se desilo. Otac od supruge je završio u Kravici, na strijeljanju. Svaki put kad prolazimo tim putem kažem mu da mu je tu ubijen djed. Dijete već zna šta se desilo – govori Mehmedalija.