Jedan od događaja koji će zasigurno obilježiti XXI stoljeće jeste pad totalitarnih režima u zemljama Sjeverne Afrike, poznat pod nazivom «arapsko proljeće». Mnogi smatraju da je ovo prvi korak ka promjenama u ovim zemljama, odnosno da je to prvi korak ka njihovoj demokratizaciji.

Ukoliko «arapsko proljeće» to uistinu jeste, onda taj proces demokratizacije neće biti nimalo jednostavan i lahak. Arapskim zemljama neophodna će biti pomoć i asistencija izvana. Neke zemlje su učinile prve korake u tom pravcu. Riječ je o Turskoj.

U posljednje vrijeme, kada govorimo o muslimanskom svijetu i zemljama zahvaćenim «arapskim proljećem», nemoguće je ne spomenuti Tursku, koja se polahko i sigurno nameće, ne samo kao regionalna, nego i svjetska sila. Činjenica da je turska vojska druga u NATO savezu, odmah poslije Amerike, te najveća evropska, dovoljno govore.

I zapravo Turcima, konkretno Tajipu Erdoganu i njegovoj AK partiji, sve to daje razlog da se ponašaju tako kako se ponašaju – kao regionalna, a uskoro i svjetska sila. Uz ove činjenice, rezultati koje je Erdogan ostvario na unutrašnjem i vanjskom planu zajedno sa svojim saradnicima, Ahmetom Davutogluom i Abdullahom Gulom, još više mu daju za pravo da sebe ali i zemlju koju predvodi vidi kao lidera regionalne i svjetske politike. Nesumnjivo fantastičnom liderstvu Erdogana upravo je zbog toga posvećen veliki članak u magazinu Time, pod nazivom «Erdoganov momenat» čiju nešto skraćenu verziju naš list donosi.

Dobar političar zna iskoristiti svoj trenutak: posjeta Kairu bio je prvi korak Erdoganove trijumfalne septembarske turneje kroz netom oslobođene zemlje Sjeverne Afrike. Buran doček je također bio i u Tripoliju i u Tunisu. Poslije toga, došlo je vrijeme da Erdogan stupi na širu scenu. Putovanje je kulminiralo na Generalnoj Skupštini UN-a u New Yorku gdje je predsjednik Obama pozdravio njegovo fantastično vođstvo u regiji, uprkos Erdoganovoj kritici američke vanjske politike na Bliskom istoku te njihove bliske veze sa Izraelom.

Ne dešava se tako često da Američki predsjednik i arapske ulice imaju isto mišljenje. Ali kao što su gomile svijeta uzvikivale Erdoganove ime u Egiptu, Tunisu, Libiji, tako se i Obama nada da će nove vlade koje se dižu iz pepela starih diktatura poprimiti isti oblik kao onaj koji je premijer Erdogan gradio i uspostavio posljednjih osam godina. Erdogan je nevjerovatno popravio turski međunarodni ugled, smanjio i ograničio ovlasti vojske, proveo mnoge ekonomske reforme koje su povećale bruto domaći proizvod (GDP) i omogućile nova poduzetništva, te uz sve to zadržao pro-zapadni stav.

Ali možda najveća vrlina u očima mnogih na Bliskom istoku jeste činjenica da je turski model uspostavljen od strane islamista: Erdogan i njegova Partija pravde i razvoja – poznatija po svojoj skraćenici AK partija – tradicionalno dobija podršku od vjerskih i konzervativnih krugova, što sekulariste navodi na sumnju. Za arapske islamiste, uspjeh Turske je dokaz da i oni mogu modernizovati svoje zemlje bez napuštanja vjerskih vrijednosti i načela. Erdoganovi zapadni štovaoci, to vide na drugi način: dokaz da politički islam ne treba da bude neprijatelj modernosti. Ako treba ijedan dokaz da Erdoganov put vodi političkom uspjehu, onda su to posljednji izbori na kojima je AK partija pobijedila po treći put.

Ali, može li Erdoganov put voditi Egipat, Tunis i Libiju ka političkoj stabilnosti i ekonomskoj sigurnosti kakvu Turska uživa? Erdogan tvrdi da mu je svejedno da li će arapske zemlje slijediti njegov uspjeh. «Ako žele našu pomoć, mi ćemo im obezbijediti ono što im treba», rekao je Erdogan u svom intervjuu datom magazinu TIME, tokom svoje posjete New Yorku. «Nemamo običaj izvoza našeg sistema.» Međutim, on ne poriče svoj utjecaj na potencijalne lidere zemalja zahvaćenih arapskim proljećem. «Želio sam da razgovaram sa predsjedničkim kandidatima novih političkih partija, i imao sam priliku da se sretnem sa mnogo ljudi, kako bih shvatio situaciju.»

Erdoganova poruka Arapima: Budite dobri muslimani, ali pobrinite se da vaš ustav bude kao turski, sekularan. «Ne bojte se sekularizma, zato što to ne znači neprijateljstvo prema religiji,» rekao je Erdogan za Egipatsku televiziju. «Nadam se da će novi režim u Egiptu biti sekularan.» Mnogi pripadnici Muslimanske braće ovo su doživjeli kao šok, uzvrativši riječima kako ne trebaju lekciju od Turske. Nesuglasice su brzo riješene, međutim ovaj slučaj je pokazao da turski islamizam, ukorijenjen u sekularnoj demokratskoj tradiciji ne može tako lahko biti primijenjen u društvima u kojima ni demokratija, ni sekularizam nisu razumljivi. «Šablon može biti inspiracija arapskim islamističkim partijama, međutim ne može biti model,» rekao je Michael Werz, ekspert za Tursku u Centru za američki progres.

Idealni islamist

Za neke zapadne posmatrače uspon političkog islama budi vizije ekstremističkih, reakcionarnih država, poput Afganistana za vrijeme Talibana, ili Irana. Taj ograničeni pogled bio je izazvan pobjedom AK partije na izborima 2002. godine. Čak su se i turski sekularisti plašili da će Erdogan nastojati da izbriše razdvojenost vjere od države, što je zapravo temelj Ataturkove Turske. Isticali su Erdoganove komentare iz 1990-tih godina dok je bio gradonačelnik Istanbula: «Demokratija je tramvaj koji vas dovuče na vašu destinaciju, nakon čega vi izađete.» Odluka Turske da ne učestvuje u ratu u Iraku 2003. godine, bila je razlog straha da će Erdogan isključiti Tursku iz NATO saveza i okrenuti se od Zapada.

Ali, kritičari AK Partije nisu bili u pravu: Turska nije postala drugi Iran. Osim ukidanja dugogodišnje zabrane nošenja mahrama na univerzitetima, Erdoganove odluke teško da predstavljaju napad na Ataturkovo sekularno naslijeđe (međutim, domaći kritičari se žale na islamsku agendu, odnosno povećanje poreza na alkohol i cigarete). I totalno suprotno od udaljavanja od Zapada, Erdogan se, za razliku od svojih sekularnih prethodnika još više približio Zapadu: približavanje Evropskoj Uniji, čija konstanta odbijanja Ankare više govori o evropskim nedostacima nego o turskim kvalifikacijama. Erdogan je u intervjuu TIME-u, rekao kako je on i dalje «predan» nastojanju za članstvom u EU, međutim ne može da prestane smijati se ironiji, da je njegova zemlja, koja je nekada opisivana kao «bolesnik Evrope», sada ekonomski jaka i u usponu, dok mnogi članovi tog kluba koji ga ne žele primiti, su skoro pred bankrotom.

Novo Osmansko carstvo

Neizbježno, Erdoganova vanjska politika, usmjerena na povećanje turskog političkog i ekonomskog utjecaja na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi, nazvana je «neo-osmanskom». Erdogan ne izbjegava ovo poređenje. «Naravno, carstvo je imalo neke lijepe periode, kao i one koji nisu lijepi,» rekao je on. «I za nas je sasvim prirodno da danas koristimo pozitivne stvari Osmanskog carstva.» Turski dužnosnici predviđaju uređenje slično britanskom Komonveltu, zajedno sa Balkanom, istočnom Evropom i arapskim zemljama, koje sve gledaju na Istanbul kao vođu.

Preneseno iz TIME Magazine: Erdogan’s Moment, s engleskog preveo i priredio: Tarik Dautović

(preporod.com)