Enver Husić bio je zarobljen u mjestu Sandići 12. jula 1995. godine. Enver se pojavljuje na sminku iz iste godine kada je kako kaže Enver “četnik natjerao čovjeka ispred mene da skine majicu.”

Danas Enver učestvuje na Marš mira, nije ovo ni prva ni posljednja godina da će proći Putem spasa.

-“Bio sam zarobljen među 1000 ostalih ljudi koji su kasnije ubijeni u zemljoradničkoj zadrugi u Kravici. Kada smo stigli na livadu, jedan od njih je uperio prst u mene, psovao je a potom mi je naredio da uzmem dva kanistera i idem da donesem vode pa da mu se javim. Otišao sam, 200 metara od te livade nalazio se izvor vode, na putu do tog izvora na desnoj strani nalazila se kuća, dvije žene su uglavnom odvajale ljude i vodile ih u tu kuću, čuli su se jezivi krici.”

Nakon što je otišao po vodu, vratio se, dobio je naređenje da na 1000 ljudi podijeli 10 litara vode. 

-“Kad sam se vratio sa tom vode, dobio sam naređenje da svima samo po jedan čep vode dam. Nakon dvadeset godina sebi jedino zamjerim što sam na suđenju rekao da je bilo hiljadu ljudi, bilo ih je više. Dao sam onima za koje sam imao vode, otac mi je zatražio da mu dam vode, dao sam mu kanister a potom je došao četnik i počeo ga udarati u glavu. Meni zamjere kad kažem četnici, ispravljaju me, govore da je to srpska vojska, ali nije, da jesu onda stvarno imamo problem”.

Drugi put kada je otišao, došao je autobus pun žene i djece i starijih ljudi. Vozač autobusa otvorio je vrata i izašao, zamolio je Envera da mu naspe vode.

-“Kad sam otišao drugi put, bilo nas je troje. Došao je autobus pun žene, djece i starijih ljudi. Autobus se zaustavio kod vode, a ja sam stojao u redu. Vozač me zamolio da mu naspem vode, rekao sam da može. U tom trenutku odlučio sam da se ukrcam u autobus. Zvao sam i školskog druga, on nije htio, bojao se. Nisam imao drugog izbora, zapravo imao sam, mogao sam čekati da me ubiju, jer je njihov jedini cilj bio da nas sve pobiju i to znamo mi koji smo to sve vidjeli. Nisam imao ništa izgubiti.”

Nasuo je vode vozaču, ostavio, bacio kanistere i ušao je, žene su ga pokrile dekama i torbama kako ga niko ne bi mogao pronaći.

-“Kada sam ostavio tu vodu, ušao sam u autobus. Žene su bacile na mene torbe i deke, tad je vrijeme stalo za mene. Šofera nije bilo minut-dva, ali se to meni činila kao vječnost, kada je došao strepio sam, mislio sam da će neko zaustaviti autobus i da će neko da traži onog malog što je pobjegao.”

Nikada neće i ne može zaboraviti sve ono što se dogodilo, još uvijek ga proganjaju ta dešavanja, krici i ljudsko vrištanje u pomoć.
-“Ja sam imao sreće da pobjegnem, valjda sreća, Božija volja. Izgubio sam oca i brata, čitavu porodicu. Ovaj Marš mira je odgovor na njihovo negiranje genocida, ovo treba da se prenosi na mlađe generacije. Ovo se ne smije nikada zaboraviti.”