Sa munare čuje se ezan koji je najavio kraj posta. Nakon što su pojeli hurmu i na taj način prekinuli post, postači najčešće žeđ žele “ugastiti” vodom. Hladnom, izvorskom vodom. Mještani Dubrava Gornjih tačnije zaseoka Redžići imaju, kako kažu privilegiju, da u svom mjestu imaju nepresušan izvor, čiste, prirodne vode. Izvor “Sopot” star je više od 200 godina. I svih tih godina bio je nezamjenjliv “distributer” za mještane pomenutog naselja ali i okolnih mjesta. Prije nego su se prilkjučili na Gradski vodovod i iskopali vlastite bunare, mještani su vodu sa “Sopota” nosili za piće, za pranje veša ali i za napajanje stoke.

“Mi smo imali zadatak, ja sad govorim općenito u ime svoje porodice, gdje su nam rahmetli otac i mati odredili obavezu da čim ustanemo idemo donijeti vode. Mati je imala običaj da kaže trk na “Sopot”. U naselju gdje su prije rata živjeli Romi jedan čovjek je pravio limene kante. Mi smo svi u selu imali bar po jednu kantu koju smo stavili na motku kako bi mogli dohvatiti vodu. I tako svako jutro uzmemo flaše i tu kantu i idemo na “Sopot”. Ukoliko kasnije imamo nekih obaveza donesemo više litara vode da mati ima za cijeli dan”- kaže nam Iljaz u selu poznatiji kao Zijad Redžić

Danas, iako u kućama imaju dostupnu vodu, mještani zaseoka Redžić za piće koriste “Sopot”. Svaki dan možete vidjeti grupice žena, muškaraca ali i djece kako sa kolicima punim flaša idu nasuti vode.

“Sopot” je dobio ime po šumi u kojoj se nalazi, a naš sagovornik kaže da je u bunaru uvijek isti nivo vode. Koliko kod da sipali vodu uvijek ćete naći isti nivo. Iljaz takođe ističe da su vodu nosili na ispitivanje koje je pokazalo da je ispravna za piće.

Osim što u pomenutu šumu idu da bi donijeli vodu, to im dođe kao odmor od obaveza jer ćete tu uvijek naći nekoga sa kim možete pričati.

Osim o ljepoti i vrijednosti “Sopota” Iljaz Redžić, profesor u MSŠ Živinice ispričao nam je još zanimljivih priča. Naime, neposredno prije rata sa dvojicom braće sa biciklima je išao na more. Iz tog perioda  čuva i dnevnik kojeg je pisao, a on danas ima sentimentalnu vrijednost jer čuva uspomenu na njegovog najmlađeg brata koji je život dao braneći Bosnu i Hercegovinu. To je bilo njihovo posljednje putovanje. Njegov brat nije bio oženjen. Iljaz nam priča da je planirao zasnovati porodicu samo da rat završi. Da odrade i posljednju akciju. Međutim u toj akciji za Vozuću izgubio je život.

Naš sagovornik nam je ispričao i zašto ga zovu Zijad iako u rodnom listu piše Iljaz. Prilog o “Spotu, dragulju izvorske vode i priču našeg sagovornika možete pogledati u Ramazanskom programu NEON Televizije.