Nakon više od dvije godine provedenih u 205. brigadi, koja je kasnije preimenovana u 245. brdsku brigadu Kalesija, izrazio sam želju i podnio zahtjev komadantu da pređem u elitnu jedinicu Samostalni Diverzantski Bataljon ,,Crni Vukovi”, čije je sjedište bilo u mom rodnom mjestu Vukovije Donje. Angažman u SDB Crni Vukovi, koji je tada formiran na nivou bataljona, bio je ispunjen radom u lokalnoj ambulanti, gdje smo pružali zdravstvene usluge vojnicima i civilima sa područja Vukovija Donjih, Vukovija Gornjih i dijela Dubrava Gornjih.

Glavni dio aktivnosti naše pripadnosti toj jedinici, bio je vezan za teren širom Bosne i Hercegovine. U jesen 1994 . godine, naša jedinica je po zadatku boravila u Gračanici, gdje je naš vojnik Avdulah Mulahamzić poginuo od neprijateljske granate. Ja sam tada bio raspoređen na rad u mjesnoj vojnoj ambulanti, ali je došlo do izmjene naredbe, da odmah nakon završetka dženaze, sa još nekoliko pripadnika vojne policije pridružim se ostatku jedinice u Gračanici, koji su bili smješteni u selu Babići. U tom mjestu nisam nikada do tada bio, mnogi civili sa tog prostora su tražili naše zdravstvene usluge i bili su jako zadovoljni i zahvalni. U petak smo se dogovorili da idemo na džumu namaz, u džamiju koja se nalazila oko petsto metara iznad našeg kampa. Bilo mi je neobično u džamiji, da imam uči salavat pred džumu, jer je to obaveza mujezina, kao i učenje ezana. Nakon proučenog salavata, upitao sam imama zbog čeka je to tako u njihovom džematu. On mi reče, da je trenutna situacija takva i ponudio je meni da proučim ezan. Sa velikom radošću sam prihvatio ponudu Ahmed efendije, kako se zvao imam te džamije i nakon ezana mi je rekao da mujezinim džumu namaz. Kada se završila džuma namaz, skoro svi prisutni u džamiji su prišli da se selamimo i zovu kući na kahvu. Efendija Ahmed je rekao: ,,Idemo mi kod mene”. Ja sam rekao da je situacija malo kompleksnija, jer nas je bilo pet prisutnih iz naše jedinice koji smo zajedno stigli. Kaže Ahmed efendija, koliko god da vas je, idemo odmah. I tako smo rahmetli Halil Ikanović, Alija Eminić, Kerim Mustafić, Haso Herić i ja, nakon džume namaza bili musafiri mjesnom imamu u Babićima, zajedno sa još nekoliko mjesnih džematlija iz Babića. Vjerovatno da smo unijeli neko osvježenje na džumu taj dan i kod svih prisutnih se osjetilo zadovoljstvo našim prisustvom. Prilikom odlaska sa jedinicom na teren u predio Lukavice, na borbenoj liniji sam susreo svoje drugove iz srednje medicinske škole, koji su bili pripadnici 212. brigade. Bili su to Nedim Burgić iz Turije i Meho Kovačević iz Gnojnice, danas vrsni ortoped u Kantonalnoj bolnici Zenica. Vrlo brzo je stigla naredba da se moramo vratiti u bazu u Vukovije, jer se planira drugi teren za našu jedinicu. Pri povratku kroz mjesto Piskavica, došlo je do manjeg kvara na našem kamionu Volvo i kompletan konvoj je zaustavljen. Nas nekoliko vojnika, smo ušli u jednu prodavnicu da kupimo nešto za puta. To je bio period kada je roba već počela pristizati u Bosnu i Hercegovinu i prodavnica je bila solidno popunjena. U prodavnici je radila mlađa prodavačica i iz kuće je izašla vlasnica radnje, koja je djelovala malo uplašeno. Rekla je da će ona od sebe donirati vojsci nešto robe, samo da se ne prave problemi. Mi smo malo sa čuđenjem pogledali u tu ženu i ja sam rekao, da ni jedan vojnik neće uzeti ništa iz prodavnice, a da to ne plati. Vlasnica je insistirala da uzmu vojnici bilo šta na poklon i kroz šalu jedan vojnik je uzeo jabuku iz gajbe i rekao, evo ja sam uzeo ovu jabuku. U momentu se otklonio i kvar na kamionu i mi smo krenuli za Vukovije. Vlasnica nam je rekla, da nije imala priliku da susretne tako dobre i kulturne vojnike, jer je imala i loših iskustava, zbog čega je panično reagovala prilikom našeg dolaska u radnju. Po povratku smo ostali nekoliko dana u Vukovijama i došla je naredba da se sprema pohod na Lisaču, koja se već radila od strane drugih jedinica. Ja nisam bio obuhvaćen tom naredbom za teren, ali sam otišao u komandu i zatražio da idem i ja. Zamjenik komadanta jedinice, Izet Poljaković je napisao naredbu u kojoj se imenujem za komandira sanitetske prihvatne stanice, koju ćemo formirati u predjelu Male ili Velike Jelice. Tako smo u petak uveče 11.11.1994. godine, krenuli kamionima do Jajića i odatle sa traktorima do Oštrog kamena, odakle smo dalje pješice do položaja. Mi smo nosili mnogo medicinske opreme i vojnici koji su nama najviše pomogli u tome danas nisu među živim: Halil Ikanović, Sikret Malić i Avdo Avdić su tada poginuli, a rođak Šahbaz Mehmedović je umro prošle godine od infarkta. Dolaskom na majevički teren zatekli smo velike količine flaširanog mlijeka, jer su neprijateljske snage koristile bojne otrove. Dva dana na terenu je bila velika magla i kiša, tako da je u toku noći voda počela da ulazi u rov i natapa našu odjeću. Sutradan smo postavili bijeli najlon na rov, da se zaštitimo od kiše, ne sluteći da nam napraviti veliki problem trećeg dana boravka na Lisači, koji je bio marker za neprijateljsku artiljeriju. To jutro 14.11.1994. godine izgledalo je mnogo drugačije. U rovu su se rano ujutro, pojavili poljski miši koji su bili čudnog ponašanja. Došao je jedan vojnik prije svitanja, sa bolom u trbuhu i mi smo mu u rovu uključili infuziju sa potrebnim lijekovima. Počeo je dan svitati, kiša je prestala, magla se počela povlačiti i sunčeve zrake lagano probijati. Tek tada smo moglo vidjeti naš položaj u odnosu na neprijatelja. Uslijedio je takav žestok napad artiljerije, da su granate padale neposredno pokraj samog rova. Jedna granata je pogodila krošnju drveta i velika grana je pala na ulazu u rov. Rekao sam ostalima vojnicima da nas gađa direktno i da moramo izaći u tranšeju. Uslijedio je sa bočne strane jak pješadijski napad i mi smo ušli u tranšeje.

Medicinski tehničar Ismet Poljaković, koji je imao najviše terenskog iskustva, je rekao da se moramo povući, da smo ostali bez odbrane. Kada je Ismet krenuo prema komandnom mjestu, svi ostali su otišli za njim lijevo u tranšeju, ja sam jedini krenuo desno, jer sam primjetio djelovanje pješadije iz tog pravca prema nama. I tada sam tako osjećao, kao što i u ovom momentu osjećam, da Ismet nije krenuo, ja bih ostao kod prihvatnice. Moj ostanak kod prihvatne stanice, bi značio i moj kraj, jer je to bila tačka diverzantskog napada pješadije neprijatelja. Ali nije bilo suđeno drugačije, osim kako je Bog Dragi odredio. Dok sam išao tranšejom naumpalo mi je, da se tranšeja prekida oko dvadesetak metara i kako ću se tu snaći da me ne pogodi.

Nisam vjerovao da se u kriznim situacijama toliko razmišlja. Pretrčao sam preko tog brisanog prostora u nadi, da ako me pogodi da umirem kao Musliman i da imam sa sobom Kur'an u prednjem lijevom džepu. Uspio sam uskočiti ponovo u nastavak tranšeje i ponovo smo se sastali. Povlačili smo se kroz granate i metke, koji su zasipali i fijukali iznad naših glava. Tada smo bili jedan iza drugog, medicinski tehničar Amir Križevac i ja. U jednom momentu u tranšeji nalazimo mog komšiju Hasiba, koji leži i kroz plač nam pruža ruke ne mogavši izgovoriti niti jednu jasnu riječ. Uhvatili smo našeg saborca za odjeću i doslovno ga vukli kroz tranšeju. Mislili smo da je ranjen u noge, ali brzim pregledom nismo mogli ništa vidjeti. To je bio poznati fenomen koji se u psihologiji zove ,,FENOMEN OLOVNIH NOGU”,gdje uslijed straha dolazi do prolazne oduzetosti donjih udova i nemogućnosti kretanja. Kada smo stigli do naših članova komande, formirana je grupa koju su činili Izet, Edo, Jake, Mujo i drugi, koja je u pohodu sa vojnicima 245. brigade i drgih risutnih jedinica, vratili liniju na početni položaj.

Mi nismo bili ni svjesni do tog trećeg dana, da smo bili u rovu na prvoj liniji odbrane u koji je smješteno sanitetsko odjeljenje od strane komandira linije, prilikom preuzimanja smjene, na koji je izvršen prvo artiljerijski, zatim pješadijski napad od strane specijalne neprijateljske jedinice. U toj akciji je poginulo deset naših vukova i jedan vojnik iz Gazija, koji je bio pogođen jednim gelerom u predio jetre, kojeg sam lično pregledao. Za amidžića Osmana nisam imao nikave informacije nekoliko sati. Moj rođeni tečić, Fehim Padžić je poginuo, a rođak Sulejman Mehmedović je zadobio trovanje bojnim otrovima, koje je neprijatelj koristio, nakon čega je odvezen u ratnu bolnicu u Sapnu. Osman je dva sata nakon mene došao kući i otišli smo iza pola noći otac mati i ja da se vidimo sa njim. Amidža rahmetli tada kaže:,, Ja sam danas rekao bratu i snahi, da na Lisači neće niko ostati živ, jer to nije više pucanje, nego kao lonac u kojem voda ključa”. Ujutro sam pozvan od komandanta Fike Brđanovića, da obiđemo porodice poginulih i pružimo medicinsku i materijalnu podršku. Taj zadatak mi je bio jako zahtjevan, jer sam znao sa kakvim žalostima se moramo susresti. Neke porodice su već saznale za smrt svojih vojnika, ali je bila jedna porodica koja je živjela u Čaklovićima, koja do našeg dolaska nije znala za stradanje njihovog oca, brata i muža. Bila je to porodica rahmetli Besima Okanovića, koji je imao četvero djece, koji su bili blizanci iz dva poroda. Prvo smo došli pred kuću njegovog brata, koji je također bio vojnik. Nakon što smo mu saopštili vijest o bratovoj pogibiji, krenuli smo sa njim prema kući u kojoj su živjeli supruga i četvero djece. Strašno je bilo kada smo stigli pred kuću. Supruga je odmah zaplakala i kazala djeveru: ,,Kasime šta je bilo”. Mi smo svi samo ćutali, djeca su zaplakala i ponavljali riječi: ,,Babica naš, babica”. Dolazio je narod iz komšiluka i u pokušaju utjehe te porodice, izgovarali jako bolne rečenice. Skoro da nije bilo osobe, koja nije kazala da je izgubila nekoliko članova porodice. Dženazu naših vukova svi dobro pamtimo. Taj ponedjeljak 14.11.1994. godine, bio je prvi dan nastave na fakultetu, a ja sam tada upisao treću godinu medicine. Umjesto na nastavi, ja sam se borio za puko preživljavanje, kojom prilikom su nas od smrti dijelile tanke niti. Tu sedmicu se nisam pojavljivao na fakultetu, gdje se provukla informacija da sam ranjen na Majevici, zbog čega je bilo mnogo poziva kući od strane kolega sa fakulteta i prijatelja. Vjerovatno da i ja nisam bio svjestan stanja i opasnosti kroz koju sam prošao. Jedan komšija Abdulah Šprico Ikanović mi je nakon nekoliko godina ispričao, da su njih trojica iz rova gledali kada sam iz tranšeje pretrčao preko brisanog prostora u njen nastavak. I da su tom prilikom neprijateljski vojnici izašli iznad i da našim vojnicima uopšte nije bilo jasno kako me nisu ubili.

Ono što kažem u tim situacijama je, da Allah džellešanuhu nije dao edžel u tome, da se smrt desi na tom mjestu u tom momentu. Posljedice rata sigurno smo svi osjetili. Neko na psihičkom, a neko na tjelesnom zdravlju. Ali nismo imali izbora, nije moglo drugačije. I hvala Bogu da smo bili u situaciji da pružimo otpor. Jer gdje je bilo velikih bitki u Bosni i Hercegovini poput Lisače, na tom dijelu se danas svi osjećaju “svoji na svome”. Gdje toga nije bilo, danas su na tim prostorima Bosne i Hercegovine prisutna obilježja nekih drugih država, gdje Bošnjaci ne žive ili su narod nekog nižeg reda. Mi od cjelovite i jedinstvene Bosne i Hercegovine nećemo nikada odustati, jer to nas duže Šehidi Lisače i ostalih bitaka…

(Piše: Dr.Asim Mehmedović)