Osjećam se fenomenalno! Takav sam kakav sam, i kad mi ne ide dobro u životu, nisam navikao da tugujem!

Ovako razgovor za srbijanski “Kurir” počinje general Jovan Divjak, osoba čije je ime toliko pominjano posljednjih dana u Srbiji, naročito nakon “slučaja majica” na sarajevskoj premijeri filma “Montevideo, bog te video”.

– Pretpostavljamo da ste upoznati sa svim što je pratilo tu premijeru?

Čuo sam da je taj mladi glumac nosio majicu sa mojim likom i da je reditelj Bjelogrlić izjavio da mu je žao što nisam došao na premijeru.

– Bjelogrlić je juče to na neki način demantovao i objasnio da je sa vama imao ne baš prijatan susret na premijeri “Lepih sela” u Sarajevu.

Ma, to nije tačno! On je jedna od prvih osoba koja je iz Beograda došla u Sarajevo nakon rata. Sjećam se da sam mu prišao, kucnuo ga po ramenu i rekao mu: “Što si gađao Sarajevo?”, na šta mi je on odgovorio: “Da sam ga gađao, ne bih ga promašio!”

– Čekajte, da li ste vodili napet razgovor ili ne?

Kakav crni napet razgovor?! Ja sam se našalio, ništa negativno nisam ni osećao ni rekao Bjelogrliću.

– A kako glasi istina?

Koja istina? Srpska, hrvatska ili bošnjačka? Glasi da je u Hrvatskoj prije rata bilo 14 posto Srba, a da ih je danas samo tri. Da je u Banjaluci prije rata živjelo 40 posto Bošnjaka, a da ih sada ima manje od dva procenta… Ko je kriv za to? Da li su svi ljudi odgovarali? Da li su sve tri strane sjele da iskreno razgovaraju o tome? Nisu. I ne vjerujem da će u skorije vrijeme.

– Možete li da pojasnite vašu trenutnu situaciju?

Malo ljudi zna da sam 2005. bez ikakvih problema boravio u Beogradu. Išao sam u Jugoslovensko dramsko pozorište, niko se tada nije interesovao za mene. A onda se 2008. godine podiže ta besmislena optužnica protiv mene.

– Roditelji 42 vojnika i oficira ubijena u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. ne misle tako.

Čujte, ja se za to ne osjećam krivim! Pokušavao sam da spriječim mnogo veći zločin od onog koji se desio. Imate taj famozni snimak na kojem se čuje moj glas dok pokušavam da smirim situaciju. Vikao sam: Ne pucaj!

– Da li ste spremni da konačno objasnite šta se tog dana desilo?

Desio se sukob dvije vojske! JNA je ušla u grad, pucala, ali zbog čega? S druge strane je bilo pripadnika Teritorijalne odbrane Sarajeva, “zelenih beretki”, pripadnika tzv. Patriotske lige… Trebalo je obaviti razmjenu između uhapšenog Alije Izetbegovića i generala Kukanjca, ali su stvari izmakle kontroli. I onda se desio zločin.

– Ubistvo vojnika JNA?

Naravno, to je bio zločin! I za taj zločin neko treba da odgovara! Znaju se imena ljudi koji su odgovorni za to, nema ih još mnogo u životu, ali i ima i onih koji jesu.

– Kako se oni zovu?

Nema potrebe da ja govorim o tome, već pet godina se vodi istraga u Sarajevu. Ona će, nadam se, dati odgovor na pitanje ko je kriv za ubistvo tih sedam vojnika.

– Zar ih nije bilo 42?!

Broj o kojem govorite odnosi se i na sukobe koji su se desili dan ranije.

– Zašto se niste vratili u Beograd?

Ma, gdje da se vratim? Moji korjeni su u Bosni, ja sam Bosanac, Sarajlija, Evropejac! Čitavih 45 godina proveo sam u Sarajevu. Samo sam rođen u Srbiji, kada je moj otac tri godine bio na službi na Jablanici kod Smedereva.

– Vi ste Srbin?

Kakve to veze ima sa bilo čim? U Srbiji nemam nikoga, ništa, ni kučeta ni mačeta!

– Zašto ste onda tek 1998. vratili čin generala Armije BiH? Pominjalo se da ste bijesni zbog otkrića jame Kazane, u koju su bacani ubijeni Srbi.

O toj jami sam pričao još 1993. Čin sam vratio iz građanske neposlušnosti. Vidio sam kako se dodjeljuju odlikovanja, upozoravao da će mnogi od tih, tada sa ljiljanima kao činovima, završiti u Hagu. I bio sam u pravu.

– Bilo vam je žao što niste i vi odlikovani?

Ma, drago mi je što nisam! Da jesam, ne bih mogao sad da lajem ovoliko. (smijeh)

– Mnogi detalji iz vaše biografije su nerazrjašenjeni. Kako ste napustili JNA?

Nisam napustio JNA, ja sam u Teritorijalnoj odbrani bio još od 1984. U vrijeme rata bio sam komandant TO okruga Sarajevo.

Optužuju vas da ste oružje JNA ustupili teritorijalcima i za to uzeli pare?

Čitam prije neki dan nekog veselnika koji piše da sam u Beč došao kako bih u Hypo banci uzeo pare od balija zato što sam omogućio ubistva Srba. Meni je to i smiješno i tužno. Kakve crne pare…

– Gdje se trenutno nalazite?

U Beču. I biću, izgleda, još neko vrijeme, jer će proces, nažalost, potrajati. Ali, drago mi je što su me prethodnih dana mnogi zvali, iz svih bivših republika.

– I iz Srbije?

I iz Srbije, naravno. Zvali su me iz Helsinškog odbora, Žene u crnom…

– Da li biste opet došli u Srbiju?

Zašto da ne, ako se povuče ta besmislena optužnica! Znate kako, jednom mi je jedna žena rekla koliko ću živjeti, pa sam izračunao da mi je ostalo još 4.617 dana. (smijeh)

(24sata.info)