Kod moje nene rahmetli znao se red: rano ujutru odloži vatru suhim trijeskama borovine, klanjaj sabah pa pristavi kahvu. Nekako, dok je djed bio živ ili sam bila premala da bih primijetlila ili nisam dovoljno učestvovala u tom ritualu, pa su i sjećanja bljeđa. Međutim, ponekad, kad osjetim miris prave bosanske kahve, sećanje bljesne…Nena i ja na sećiji pored prozora.

U šporetu tipa “smederevo” pucketa vatra, a na platama vri voda. Nena, u dimijama i šamijici “keranoj” za po kući podvezanoj na vrh glave, vedro radi oko šporeta ko da su joj “bezi sjahali”, a ne jedno obično i svem svijetu uostalom nevažno dijete. Bila sam obično dijete, ničim posebno i ni po čemu različito od ostale djece. Samo sam tu, na toj sećiji, u toj kući, gledajući u vodu uzavrelu na špretu osjećala važnost postojanja, misleći da me nena uvažava kao sebi ravnu, dostojnu njenog truda i fildžana kahva. I onda taj čudan bosanski običaj da nene unučadima obavezno sipaju kahvu.

Nekad javno pred svima, a nekad onako nasamo kao da dijelimo nešto samo naše i posebno. Naravno više mlijeka nego kahve i puno kajmaka sa mlijeka tek uzavrelog…Koliko sam samo puta opržila jezik prerano otpivši iz fildžana, ali nena se samo nasmijala govoreći: -“polahko, polahko”. Gledajući iz ugla odrasle osobe, sada razmišljam ovako: Možda to tradicionalno ispijanje kahve ne bi ni opstalo da ne postoji, skoro u svakoj kući, jedna sećija i na njoj dvoje starih i jedno dijete koje se uz svaki prvi fildžan kahve osjeća odraslo i važno.

Prije neki dan kad je moj sin rekao da najbolju kahvu kuha nena, ja sam shvatila. Jasno mi je bilo da nije do mjere, ni do toga koliko dugo voda kuha. Pala je u vodu moja teorija da jedno okno ručnog mlina na jednu bakrenu neninu džezvicu daje najbolji miris koji jedna kahva može dati. Shvatila sam da je čitava tradicija pijenja kahve, kao i bilo koji drugi običaji prenose sa starih na mlade i da čitav život oponašamo svoje stare, nadajući se da ćemo osjetiti bar djelić one bezbrižnosti i sreće svog djetinjstva.

SENADA ŠAHOVIĆ