Ove godine obilježava se 30 godina od genocida u Srebrenici. Već 21. godinu organizuje se “Marš mira” kako bi se odala počast nevino ubijenim u genocidu, te podsjetilo na ono što su Srebreničani proživjeli i doživjeli na putu do slobodne teritorije. Mnogo njih, nažalost, nije došao do slobodne teritorije. “Marš mira” odnosno pješačenje od Nezuka do Potočara je mnogo više od pješačenja. Put je prožet emocijama koje su snažnije od svake fizičke prepreke. Dolazak u Potočare je nešto što se riječima ne može opisati, saglasni su svi oni koji su bar jednom prešli pomenutu dionicu puta.

U nastavku tekst odnosno lični doživljaj jednog od učesnika Marša mira iz 2009. godine.

Crtice sa Marša mira iz 2009. godine

Sedmog jula 1995. navršio sam svoj jedanaesti rođendan.

Dok smo sjedili na visokoj uzvisini iznad naših kuća, drugovi su mi tutnuli u ruku rođendanske poklone: “svijetleći” metak i geler “kapitalac”. Nismo mnogo pričali. Pogledi su nam bili uprti u daljinu odakle je dopirala prigušena kanonada artiljerijskog oružja.

Tamo negdje, daleko, zvjeri su jurišale na Srebrenicu…

Naprezali smo se da razlikujemo eksplozije i pogodimo od koje metalne nemani potiču budući da smo do tada već imali breme iskustva na leđima i bez problema smo mogli razlikovati tenkovsku detonaciju od one iz VBR-a ili “haubice”.

“Ne vrijedi”, – procijedio je Zijo kroz zube – “skroz se slabo čuje. Da nije one planine tamo daleko što izgleda kao čovjek što čini sedždu čulo bi se puno bolje.”

Tek kasnije smo saznali da se planina što izgleda kao “čovjek što čini sedždu” zove Udrč i da je mnogo dalja i veća no što se oku čini…

*****

Sredinom jula te godine, oni rijetki Srebreničani što su probili hermetički četnički obruč počeli su pristizati i u naše mjesto. Otac je kući doveo Mevludina.

Zaboravio sam kako je taj čovjek izgledao. Zaboravio sam njegovu poderanu odjeću, njegove izgrebane ruke i žuljevite noge. Jedino što pamtim je njegov pogled.

Nikad, ni prije a ni poslije, nisam vidio takvu prazninu u nečijim očima…

Mevludin nije pričao mnogo. Kazao je da riječi puno ne vrijede, da se njima ne može opisati ono što je on vidio i doživio.

Vjerovao sam mu.

A tek četrnaest godina poslije uspio sam i naslutiti djelić smisla i besmisla što su se skrivali u onoj praznini u njegovim očima… I dok me svi pitaju kako je bilo na “Maršu mira” ja se sjećam Mevludinovog šapata…da se neke stvari ne mogu prevesti u riječi…

Sve što mogu jeste pokušati…

*****

DAN PRVI

Osmo po redu julsko jutro ponad Kalesije osvanulo je u dvije boje. Sunčano zlatna i nebesko plava prekrile su i nebesa i zemlju.

Mladost je kao bujica tekla skromnim kalesijskim trgom, plavožute zastave vihorile su se na jutarnjem povjetarcu, a žamor je lebdio nad njima.

Otac i brat prate me ka autobusima, a ja se borim da se otrgnem osjećaju koji me podsjeća na onu davnu matursku eksurziju u Carigrad. Ovaj put nije eksurzija, ponavljam u sebi, ovo je prilika da suosjećam, da naučim, da zapamtim i da ne zaboravim…

No, u krcatim autobusima što kreću ka Nezuku odjekuje smijeh i vedrina mi ponovo puni grudi. Šofer je prisiljen dvaput stati kako bi neki klinac u šumarku pored puta umirio svoj uzbuđeni stomak Smiju mu se i zadirkuju ga. I on se smije iako mu nije nimalo prijatno. A u zraku već osjećam duh zajedništva što će me pratiti duž cijelog trnovitog puta ka Potočarima…isti onaj duh kojeg sam osjetio par mjeseci ranije na tribinama Bilinog polja kad su naši razbili Belgiju…

U Nezuk stižemo već pred formiranje kolone i polazak. Sve vrvi od života. Stigli su maršisti iz Cazina, Sarajeva, Zenice, Jablanice, Bosanske Krupe, Mostara, Banja Luke, Francuske, Njemačke, Švicarske, Švedske, Danske, Belgije…I svi dišu kao jedan.

“Kako bolan nema Bosne??!!” – vrte mi se u glavi čuvene riječi Josipa Pejakovića, a trnci me cijelog prožimaju dok gledam silnu kolonu i mladost ispred sebe.

Pred konačan polazak, sa čela kolone nam govore o legendarnom kapetanu Hajri. A ja vraćam svoj film cijelih sedamnaest godina unatrag kada sam prvi put čuo za tog čovjeka, kada su vijesti o golorukim borcima što se bore za slobodu na čelu sa rahmetli Hajrom raspirile plamen moje dječačke mašte i srce mi učinile mnogo većim.

Neki neznani narodni autor je prije sedamnaest godina u novinama objavio pjesmu o kapetanu Hajri. Jedan osmogodišnji dječak ju je tad samo jednom pročitao. I šaputao ju je u sebi, od riječi do riječi, sedamnaest godina kasnije pored mezara njegova heroja iz djetinjstva:

Hajrina kontraofanziva

U proljeće mjeseca aprila

Na Bosnu se sruči ofanziva

Okupator prijeđe preko Drine

Pa razbaca granate i mine

Pita narod gdje su opštinari

A oni se prvi razbježali

Pobjegli su kao nekakve strine

Neka svako o sebi brine

Pade Zvornik skoro bez otpora

Posta mjesto klanja i terora

Kad genocide kraju privedoše

Silnu vojsku Sapni okrenuše

Ubjeđuje Arkan svoju kliku

“Biće lakše nego u Zvorniku!”

Al’ se krvnik grdno prevario

Na tvrd orah, tu je udario

Pa on šalje ferman za Srbiju

Da spremaju vojsku još brojniju

U pismu se Slobi požalio

Da je prvi poraz doživio:

“Nije samo da mi vojsku tuku

Već otimlju, more, i tehniku!

Ovaj narod ovdje oko Sapne

Ni vrag crni ne može da pomakne!

Najgori su u mjestu Zaseok

Idu na nas kao zmije poskok!

Nisu bolji ni Kovačevići,

Tu nikada neću stići

Mnoge ljude još ću izgubiti

Na tom brdu zvanom ‘Brdo smrti’!

Ovdje sam se mog’o uvjeriti

Da ću Bosnu teško pokoritiZato će mi Bosna zaplatiti

Sva ću ova sela popaliti!

U logore sve ću otjerati!

Srpski živalj ovdje naseliti!

U Sapni ću Vidovdan slaviti!

”Sve bi ovo koljač uradio

Da se Hajro nije pojavio

On sakupi svoje hrabre momke

Pa potjera mrske razbojnike!

On podiže u narodu elan

I pokvari agresoru plan!

Tako zasta srpska agresija

I propade Velika Srbija!

Hajro nema silu i tehniku

Ali ima srce i taktiku

Borci su mu trepet i strahota

Niko od njih ne žali života

Radije će svaki poginuti

Agresora neće propustiti!

Pamtiće se do Sudnjega Dana

Ime našeg slavnog kapetana

Jer da ne bi Mešić Hajrudina

Mnoge bi još progutala Drina

Poživi nam brate Hajrudine

Da otjeraš bandu preko Drine!

Hvala majki pa nam rodi sina

Da imamo Mešić Hajrudina!

I krećemo…

Pubi, Erdo, Selma, Mersiha i ja koračamo zajedno. Dvije hiljade duša ispred, dvije hiljade duša iza nas.

Nikad nisam imao više prijatelja.

“Put se odmotava k’o dugi sivi šal…” kaže Balaš u jednoj svojoj pjesmi. No, put kojim su Srebreničani koračali prije četrnaest godina više liči na crnu zmiju otrovnicu koja se pružila preko planina i proplanaka i pustila nas da gazimo preko nje ali istovremeno i vrebajući najbolji trenutak kad će da nas ulovi…

Crveni krovovi nezučkih kuća već nam ostaju daleko za leđima, promiču potoci, proplanci, livade, šume i planine pored nas. Marširamo ka Crnom Vrhu a iz kolone se čuju već pomalo umorni poklici kako je nekima sad već svaki vrh crn.

A crnilo se istinski počelo navlačiti na oči kad smo na Crnom Vrhu počeli prolaziti pored prvih masovnih grobnica. Trudio sam se da zamislim tu sliku…Neki kišni dan od prije petnaestak godina…Nekoliko bradatih likova kako psuju loše vrijeme dok pripaljuju cigarete i posmatraju neki bager kako kopa golemu rupu u blatnjavoj zemlji…potom u nju bacaju obezglavljena tijela nedužnih ljudi…I onda sve to zagrću crnom, jalovom zemljom…

“Ne zaboravite!” – viču nam pored svake grobnice. Na Crnom Vrhu, Snagovu, Liplju, Jošanici, Kamenici, Cerskoj, Potočarima…

“Ne zaboravite! Ne zaboravite da su ovdje postojali ljudi I neljudi! I da su neljudi, zvjeri, ubijali ljude! Da su im lobanje punili olovom! Da su im glave skidali! Da su ih u mrklu zemlju masovno kopali! Da su ih žicom vezali I kosti njihove spaljivali kako bi svojih ruku nedjela zauvijek sakrili! Ne zaboravite! Ne zaboravite da su ih iz mrkle zemlje ponovo čupali, tijela njihova komadali, i na druga ih mjesta prevozili kako bi zločine ruku svojih sakrili! Ne zaboravite! Jer historija se ponavlja onima koji je zaborave!” – viču preživjeli a njihov vapaj odjekuje mi u ušima i zarezuje se duboko u sjećanje. I pritom mislim o tome kako tamo negdje daleko od ovih zaboravljenih dolina smrti i užasa, po bulevarima velikih svjetskih gradova koračaju ljudi koji njihov vapaj neće i ne žele da čuju…

Bože…samo si Ti pravedan…

Negdje iza Snagova počela je kiša. I gotovo da nije prestajala do slijedećeg jutra.

U Kamenicu smo se spustili zajedno sa prvim mrakom. Vojnički kamp sa šatorima nazirao se u izmaglici skliješten između masovnih grobnica i bi mi jasno zašto su to mjesto prozvali “Dolinom masovnih grobnica”…

Selma i ja čekamo na ostale kako bi se zaputili prema školi gdje bismo trebali prenoćiti jer su šatori već dupke puni. Mersiha je u sanitetu, ne izgleda nimalo dobro, groznica je trese,. Pubi i Erdo su se zagubili u masi. Mene već trese prva faza hipotermije.. Mokar sam do kože. Dok stojimo pored šatora, pod nebom što se otvorilo prilaze nam tri mladića i dvije djevojke i na engleskom nas pitaju gdje mogu naći mjesto za spavanje. Nudimo im da pođu s nama.

Tri kilometra od šatora do škole traju kao vječnost.

Iz beznađa me čupa zvuk telefona na kojeg sam potpuno zaboravio. Mama zove.

“Sine, jesi li pokisao?”-pita drhtavim glasom.

“Nisam mama…”

“Imaš li žuljeve?”

“Nemam mama…”

Nikad u životu nisam toliko slagao…

Ali uspjevamo.

Nakon ko zna koliko prijeđenih kilometara, blatnjavih staza, oštrih i strmih padina, konačno pronalazimo krov nad glavom u fiskulturnoj sali. Brojimo žuljeve, vidamo rane, otvaramo paštete.

Prvi dan je gotov.

Vani kiša i dalje pada. S vremena na vrijeme, munja osvijetli mračnu unutrašnjost sale gdje je dvjestotinjak ljudi umorno i nemirno uplovilo u crne snove.

Potonuo sam u crnilo od snova misleći o onima kojima je bilo puno teže…

DAN DRUGI

Sivu izmaglicu što se povlačila prema visokim vrhovima koji su okruživali naše konačište svi smo dočekali na nogama. Umorni smo ali spremni na još jedan težak dan.

Elan mi podiže ona mala grupica stranaca od sinoć koji su pošli sa nama. Svi su mladi kao rosa i bez riječi trpe bolove u nogama. Troje ih je iz Njemačke, rade kao volonteri sa djecom u Tuzli i već odlično govore bosanski. Sara je također iz Njemačke, studira književnost i došla je da “osjeti atmosferu i napiše roman”. Gustavo je stigao čak iz Brazila, student je završne godine žurnalistike, i došao je kako bi odao počast žrtvama genocida i približio tragediju bosanskih ljudi svojim sunarodnjacima u Brazilu…

Mnogi ih gledaju čudno…Neki i zahvalno…

Zajedno koračamo veći dio preostalog puta do Potočara. Gustavo želi da sazna što više, a ja se trudim da odgovorim koliko mogu dok mi u glavi kao flashback zvoni Mevludinov glas kako se neke stvari ne mogu opisati riječima…

Mutna, brza i nabujala Drinjača ostaje iza nas kad smo počeli da se penjemo na Udrč. Staze su kozije. Kolona se rastegla uz čitavu planinu. Sunce se bori sa krupnim krošnjama bukava da dopre do nas i pomiluje nas po pospanim i umornim očima.

Ali inat mi već kola venama…

Preko hiljadu metara visoki vrh Udrča zgazili smo našim blatnjavim čizmama. Iza Udrča čeka nas strmi put ka Cerskoj, pa dalje ka Konjević Polju.

Desetine kilometara ostaju iza nas drugoga dana dok ulazimo u kamp u Mravinjcima. Udrč nam je već ostao daleko iza leđa. I dalje izgleda “kao čovjek što čini sedždu” samo sad sa druge strane…

U Mravinjcima nam probijaju žuljeve i saniraju otekle noge. Dok čekamo da nađemo mjesto gdje ćemo spavati pored nas prolaze piloti iz helikoptera što su nas ispratili dan ranije iz Nezuka.

“Jesu li ovo oni piloti što su neki dan letjeli iznad Nezuka?” – pita Erdo.

Smijemo se. Smije se i on kad je shvatio šta je kazao. No, istina je da nam se ono “jučer” svima činilo kao “neki dan”. Duže dane u životu nismo imali.

Tu noć Pubi i ja spavamo u vojnom kamionu sa tri vojnika. Hotelski smještaj. I vjerovatno bih se dobro odmorio i naspavao da pod kamionom nije bilo žabe koja je kreketala čitavu noć.

Ali ipak…

Potonuo sam u crnilo od snova misleći o onima kojima je bilo puno teže…

DAN TREĆI

U osvit trećeg dana, pomalo već svikli na vojnički način života, na nogama čekamo na polazak kolone.

Slutim da su pred nama teški i mučni kilometri puta ali u mislima, kao hamajliju, čuvam riječi čovjeka od pređašnje noći, što je u sanitetu sjedio pored mene dok smo čekali da nam probiju goleme žuljeve na nogama:

“Sve se zaboravi kad uđeš u Potočare. Ostaje samo osjećaj ponosa…I neopisive solidarnosti sa onima koji su devedeset pete preživjeli ovaj Marš…”

I koračamo dalje…

Penjemo se uz strme puteljke, spuštamo se niz još strmije, prolazimo kroz osjenčene šume i slušamo preživjele kako nam drhtavim glasovima zbore o tome kako su oni istim tim puteljcima prolazili pod kišom metaka i granata, kako su se tim puteljcima slijevali potočići crvene, nevine krvi…kako je smrt šenlučila ovim šumama oko Srebrenice i gutala živote mladića…

“Mala velika moja…večeras ćemo za njih voljeti…” – donosi mi vjetar ove Kikine stihove iz daleka…kao počast onima koji su trebali biti očevi…a kojih sada više nema…

Koračam dalje pognute glave. Na dionici puta od svega nekoliko kilometara pronalazim dvije zahrđale čahure. Stresam se od pomisli da je zrno ispaljeno iz njih uzelo nečiji nevini život…

I koračamo dalje…

Dok se penjemo uz oštru strminu ispred mene korača djevojčica od desetak godina. Krupne kapi znoja slijevaju joj se niz rumene obraze.

“Ja ću bogme da sjedem…ne mogu više…” – šapuće plačnim glasom.

“Izdrži još malo lutko, gore na vrhu ima jedna ćevabdžinica, tu ćemo svi sjesti da se odmorimo” – hrabrim je kroz šalu.

“Je ‘l Boga ti?” – pita me okrenuvši se ka meni sa iskricom nade u očima.

Kolonom se razliježe smijeh, a meni biva žao kad vidjeh da su onu iskricu nade zamijenile krupne suze razočarenja…

I koračamo dalje…

Gustavo, Brazilac, korača pored mene. Pita me je li zastava sa ljiljanima neki nacionalistički simbol. A ja mu pričam o dinastiji Kotromanića, o Kralju Tvrtku, 1377.godini i Kraljevini Bosni, o ljiljanima iz toga doba…pričam mu o vremenu kad su svi oni što su živjeli u Bosni bili Bosanci..i o Bosni u kojoj će opet jednom svi biti Bosanci…

“Puno je toga što nisam znao…” – veli mi Gustavo.

I koračamo dalje…

Sara, studentica književnosti iz Drezdena, najteže podnosi put. Jonas i Jonathan, volonteri što rade u Tuzli koračaju pedesetak metara ispred nas potpuno svježi.

“Jonas…Jonas…” – dovikuje ga Sara iznemoglim glasom, nemoćna da zvuk podigne bar za oktavu više.

“Junuze!!!!! Zove te ova iza nas!!!” – prolama se iz nečijih širokih pluća i skraćuje Sarine muke.

Smijemo se. Jonasu i Sari i nije baš najjasnije zbog čega…

I koračamo dalje…

Dalje…dalje…dalje…dalje…

I onda u udolini ugledamo Potočare…

U mukloj tišini na ulazu u memorijalni kompleks dočekuju nas Majke Srebrenice i hiljade bijelih nišana.

Grlo se steže.

Zaista postoje stvari koje se ne mogu opisati riječima….

Pogotovo ne one stvari koje su mi prolazile kroz glavu kad smo se Erdo i ja uključili u vrstu i dok nam je kroz ruke prošlo 230 zelenih tabuta…nekad živih ljudi što su bili očevi…I što su tek trebali biti očevi…

Brada mi je drhtala…

Tu noć, u istom onom vojnom kamionu, dugo nisam mogao zaspati.

Ali na kraju…

Potonuo sam u crnilo od snova misleći o onima kojima je bilo puno teže…

DAN ČETVRTI – 11. juli – DŽENAZA

“Allahu Uzvišeni!

Neka tuga bude nada!

Neka osveta bude pravda!

Neka majčina suza bude dova!

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!”

Amin…

A ja ću opet, inšAllah, slijedeće godine biti u koloni….

Jer…

Prošlost se ponavlja onima koji je zaborave….

(Admir Mešić)