Stani! – povika duboki, već poznati glas.
Imaš li cigaru ili nekih sitnih para, trebaju mi?! – nastavi.
Onako otrgnut od svojih misli gledao sam ga kao da se ne obraća meni, kao da ga posmatram dok priča nekom sasvim drugom.
Prijatelju, brate, imaš li? Hoćeš li mi dati? – nastavi, nešto uznemirenijim tonom.
Sada već pribran, složio sam dijelove slagalice u sliku njegovog mračnog lica i otpočeo sam razgovor…
Ahh, to si ti. Pa, kako si? A cigara nemam, znaš ti da ja ne duhanim, ali para ima, koliko – toliko, dovoljno, obojici nam može biti. Uzmi!
Nego, reci mi, nećeš valjda da ih popiješ, opet? Kupi nešto, pojedi nešto! Kloni se alkohola, od njeg`dobra ne vidiš. – govorio sam mu, a pod neonom se vidjelo da njegov pogled luta po rijeci Bosni i nije upravljen u mene.
Eehh, brate, to što ti nazivaš zlo, to ti je moja hrana, – izusti i nestade u magli koja je tu večer pala na grad, i bila je toliko gusta da se na keju nisu mogla vidjeti ni dva prolaznika koja su bila u neposrednoj blizini. Možda, ali teškim naprezanjem očiju. Bila je to gradska luda, znao sam ga kao Legendu, ime mu ne znam. Valjda svaki grad ima barem jednu svoju Legendu.
A legende i brojni drugi nazivi dati njima, su ništa drugo do izlaganje ruglu njihove sudbine. Ali, nije on bio obična lutalica, pijanica…Bio je nešto posve drugo. Bilo je nešto posebno dobro u tom čovjeku, jer, kada me gledao on, koji je zatočen u unutrašnjosti te materije u obliku njgovog tijela, vapio je, molio je za pomoć, ali on, kao njegova materija, taj površni on je uvijek pobjeđivao unutrašnjeg sebe i potiskivao taj sjaj iz očiju, skrivajući ga opet u dubinu nevidljivih prostranstava koja su poput nepristupačnih pustinja, nikad istraženih i u kojima ništa što je živo ne može opstati. Da bi on, površan, nezainteresiran za sebe i sve oko sebe, vratio se polupraznoj flaši njegove realnosti, prekinuo razgovor sa mnom i krenuo dalje kejom, nestajući u magli, bez cilja, samo nastojeći pobjeći od mene, od svega radoznalog i živog.
Tu večer nisam mogao zaspati. Dugo sam žurio tim hodnicima misli, ubrzavao sam korake, ali više nisam mogao i shvatio sam da moram prestati, jer nešto je podrhtavalo cijelim mojim tijelom, osjećao sam kao da će mi srce iskočiti od nekog osjećaja, osjećaja koji prevrne u čovjeku sve, u samo jednom trenutku.
Ta, zar ja koji sam za sebe smatrao da mogu spoznati sve oko sebe, da mogu spoznati čovjeka samo razgovorom, i govorom njegovog tijela, zar da ja dođem do toga da ne mogu prodrijeti u njegove misli? Po čemu je on drugačiji? Šta se to krije u njemu? Zašto imam osjećaj kada sam s njim da okrećem i okrećem staru, tešku kutiju, koja se zbog hrđe ne može otvoriti ni na kakav način?!
Ostao sam gledati kroz prozor, vidio sam kroz maglu svjetla ulične rasvjete koja su obasjavala jablanove, međutim, njihove glave, nadmene, nestajale su visoko u oblacima magle i čuvale su svoju ljepotu uvijenu u bijele plaštove. Tromim koracima sam išao prema krevetu i samo jedna misao mi je bila u glavi a to je da ću saznati i spoznati sve što je tajnovito i za mnoge druge nedorečeno.
Jutro je svanulo, ali kao da i nije. Svjetlost nije prodirala u prostoriju, bilo je mračno, kiša je padala, ona kiša koja se smanjuje, pojačava, ali ne prestaje. Vidim, dan će biti kao i jutro; siv, sumoran i nadasve težak.
Takvo vrijeme nije pružalo puno opcija, ostao sam u sobi, u sofi pored prozora, posmatrao jablanove koje je vjetar povijao, izgledali su nesigurni tako pognutih i pokislih glava, nisu se više držali uspravno, dostojanstveno.
Otvorio sam Nikolajevičevu knjigu i predao se njegovim dubokim mislima i borbi Nehljudovljevu sa samim sobom. I jedna misao mi je bila najupečatljivija:
„ Isprva se Nehljudov borio, ali, boriti se bilo je preteško, jer sve ono što je on, vjerujući sebi, držao da je dobro, držali su drugi za zlo, i obratno, sve što je, vjerujući sebi, držao za zlo, držali su svi oko njega za dobro. I završilo se time da se Nehljudov predao.,,
Trgnula me ova misao, povezao sam ju sa susretom koji se desio noćas. Zatvorio sam knjigu i odložio je, nastavio sam posmatrati sada još pognutije jablanove, dok su mi misli bile daleko iznad njih, pa čak da su i u svom punom sjaju i uspravnom držanju.
Nikada nisam previše mogao boraviti u zatvorenom prostoru, postojalo je uvijek nešto što me je tjeralo vani, neka potreba za spoznajom nečeg. Čega? – ni sam nisam znao.
Obukao sam stari kaput koji se na dosta mjesta već rašivao, i onako oderan, ali iako samo stvar, meni jako vrijedan. Štitio me je. Kada su munje i vrtlozi svim naporima pokušavali da izađu iz moga tijela, on im nije dao, skrivao me, u njemu sam bio tek jedna ravnodušna, hladna osoba koju teško šta može dotaći… I još ga nosim i odajem mu zahvalnost, naučio me je da je često bolje dosta toga skriti od ljudi.
Nakon ovakvog razmišljanja, osjećao sam da sam bliži njemu, Legendi, i potajno sam se nadao da ću ga sresti na keju tog dana. I bio sam u pravu. On je bio tu. Obojica smo bili tu. Sjeo sam na mokru klupu i iz daljine ga posmatrao. On je kao rastočena olupina koja je još u oluji, sjedio pored Bosne, zamišljeno, kao da je nekog čekao.
A kiša je bila sve jača. Tek bi neki automobil prošao, ili poneki pješak sa kišobranom, i pogledao bi prvo u njega, pa u mene sa nekim zlim podsmijehom, a po izrazu lica sam mogao shvatiti samo:
,,Evo nama još jedne budale, gora od onog ahmaka pored Bosne.,,
I tako, sa istim mislima vjerovatno je prošlo barem tri prolaznika, od njih sedmoro…Drugi bi, okupirani svojim brigama prolazili, ne zapažajući ništa oko sebe. Ali, nije me zanimao niko od tih ljudi, zanimao me samo onaj čovjek, dolje, pored rijeke, zarobljen u svom ovisnom tijelu. Ta olupina, ta rastočena olupina još je plivala svojim olujnim morem, baš kao da ona upravlja morem, a nikako ne suprotno. Čak ni silni gromovi koji su odzvanjali, niti munje koje su sve osvjetljavale, nisu omele tu olupinu da plovi i dalje, bez cilja…Odjednom, olupina je upravila ka obali, pomjerala se, izgledalo je kao da je Legenda dočekala svog Gosta. Ali, strah me, ne vjerujem ni sebi, ni svojim očima… On priča sa nekim, ja njegovog gosta ne vidim. Njegov Gost je samo njegov. Obuzimala me neka stud koja mi je prolazila kroz vene… Čuo sam samo Legendu kako govori:
,, Ljudi… ,,pa sa teškim uzdahom je nastavljao,, … njih ne trebam, jer me ne trebaju… ,,
Zatim je pomno slušao svog Gosta, i na kraju je odmahnu glavom i rekao:
,, Živ a tužan, sve moraš durat` . ,,
Povrijedilo me je sve to. Ta nisam ja kao i svi ljudi, ja te trebam, hoću da saznam sve o tebi, ali, nisam smogao snage da mu to kažem.
Shvatio sam kako je tačna Nikolajevičeva konstatacija da ništa ne znamo, jer možda nikada ništa nisam znao, možda nikada ništa nisam dobrano spoznao.
A možda i sada griješim…
A ne znam ni da li sam prestao biti taj kameleon tame kada sam se zapitao šta je to tako bolno i tužno u tom čovjeku, i kada sam mu pristupio sa željom da otkrijem nešto o njemu, da mu budem prijatelj, da mu pomognem, a nikako ne da ga osuđujem.
I vratio sam se u sobu u starom kaputu, i onako mokar sjeo na sofu, ne znam da li kao poražen ili kao pobjednik, ništa ne znajući o njemu, a ni o sebi, i suptilno uzimajući preo i hartiju počeo pisati o tom događaju koji me je natjerao da drhtim i koji me je možda učinio pjesnikom, jer ne znam ni to da li sam ikada prije bio poeta…
Njegov život, meni malo znan.
Te su večeri na keju pored Bosne hladne kiše padala pod svjetlima ovog grada i uz tešku muziku nekih stranih bubnjeva.
Na keju on, i još neko… Neko,njemu tako blizak a meni predaleko.
Ne, svjetino, nije on lud! On vremena za razmišljanje ima, a mi? – Mi smo razbacani, poput vjetra smo, ima nas svud.
Dalje, nastavlja; priča mu o muci života, te da se pakla zvanog Dun'ja boji više od budućeg života.
-Ja vidim, ja čujem njega kako priča, ali, ne čujem, ne vidim njegovog vjernog sagovornika.
Dobih boje ovog grada tmine, ovih ljudi tmine.
Nemam više riječi za vrijedne ljude, odlaze mi u neznane dubine.
O, kako je moj um ograničen postao!

Autor: Azemina Krehić