U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa do kraja nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac koga je neizmjerno volio. Naučio ga je da čita i piše, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.

Mladić je tugovao kraj očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:
“Na žalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga. I zapamti – dobro ih čuvaj. Kada ti jednog dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.”

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakovao svoju činiju za hranu, štapiće, jednu preobuku i one dvije kutijice te krenuo u svijet da zaradi svoju porciju pirinča. Radio je najteže poslove kod gazda koji su ga izrabljivali, spavao napolju… Zimi je bio srećan ako bi ga neko primio da zanoći na zemljanom podu zajedno sa stokom. Ubrzo je postao umoran, nesrećan i beznadan. Poslije par godina takvog života, još uvijek je imao samo zdjelu pirinča dnevno i duboke bore na licu i rukama.

Onda su došle poplave, Jang Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opšta glad i za mladića više nigdje nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i vidio da mu je neko ukrao jedino što je imao – zdjelu za pirinač, pamučnu košulju i dva juana… Potekle su gorke suze i mladić je riješio da se ubije. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa- dvije kutijice naslijeđene od oca.

Otvorio je bijelu. U njoj je bila malena pirinčana hartija i ništa više. Razmotao je i video očev rukopis. Pisalo je:

“Ovo će proći!”

Shvativši ovo kao očev amanet za dalje življenje, nije se ubio. Zaputio se ka obližnjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da uđe kroz gradsku kapiju, jer niko nije umio da pročita šta piše na velikoj tabli na samom ulazu. Mladić je prišao, pročitao im glasno šta piše i kolona je prošla. Prošao je i on.

Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, našeg mladića je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna da čita i piše.

Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog starješine. Radio je teško, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su počeli da mu dolaze neznani seljaci kojima je trebalo nešto da se napiše ili pročita ili protumači. Svima je izašao u susret. Strogi gradski starješina je bio pravedan čovjek i znao je uzvrati svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao a vrlo brzo mu je odvojio i dio u svojoj kući gdje je mladić počeo da živi.

Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, radio je sve više umjesto samog gradskog starješine koji je star i onemoćao povjerio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je naš mladić oženio. Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su rodili mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mladić je mnoge predvečeri provodio ispijajući čaj u dobro ohlađenim prostorijama svog prelijepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, čitajući Konfučija i prvi put u životu je bio savršeno srećan.

Jedne takve predvečeri, sjetio se cijelog svog života koji je prohodao od najgore bijede do kompletne sreće. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojevremeno umre, sjetio se oca. Sjetio se one druge kutije koju mu je otac dao…

Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je bili smotan komad pirinčanog papira. Razmotao je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:

“I ovo će proći.”