“Nemir je nezadovoljstvo, a nezadovoljstvo je prvi korak ka napretku. Pokažite mi sasvim zadovoljnog čovjeka i pokazaću vam neuspjeh.” – Tomas Edison

U danima kada se svjetska kulturna baština bavi razgrtanjem otpadaka stare godine, mi podliježemo skupljanjem istih i sumiranjem onoga što je bilo, predviđajući nostradamuski da nas negdje ipak čeka svjetlo na kraju tunela. Pa makar to bilo i u ovoj novoj godini. Ne sluteći šta želi, zamisao čovjeka luta hodnicima depresije koju je sam sebi nametnuo ekserisući datume u kalendar. Taman kad su i najoptimičniji među nama osjetili dno, prvi znaci nove godine uzorali su tlo i mnoge ostavili u čuđenju. Pušače. Penzionere. Studente. Ali to nije razlog da se ne slavi i ne čestita. Jer, šta nam je zadatak na ovom svijetu osim živjeti od danas do sutra, žonglirajući sudbinom i preskakajući kozliće preživljavanja. Kraj s krajem ubost će strijela vještog sportaša koji barata sa stotinu maraka penzije mjesečno.

Sasvim zadovoljan čovjek iz misli Toma Edisona sakrio se u prosječnog Balkanskog građanina. Šampion preživljavanja radije će uživati silu valova dok ga bujica nosi, nego li posegnuti za komadom drveta koje neprestano ide pored njega i vodi ga ka obali. Jedno vrijeme ti bude žao, jer si i sam postao dio takve sredine, a opet, u drugu ruku, uspio si nekako da se izoluješ od iluzorne neshvaćenosti dok se ona vješto skrila u drvetu koje rijeka nosi sa sobom. Na prosječnom Balkancu je da to drvo uhvati i drži se za njega kao pijan plota i da ga nikada ne pusti. Požuda i strast trebali bi da ga tjeraju i daju mu snagu da se drži što duže. Ali, ne lezi vraže, gledajući u drvo, čovjek ga želi obrađivati, uređivati i skraćivati po vlastitom ukusu. Jer, šta je to ukus ako ga ne stvoriš manufakturom? Samo plod prirodne katastrofe.

Tvrdoglavost domaćeg ustrojstva postao je izvor mnogih inspiracija. Za zemlju krvi i meda ovaj je sklop Dejtonskog mirovnog sporazuma samo film na platnu koji se bori da izgura deblji kraj sa što većom količinom novca na kontu. Virus pasivnosti donedavno je bio u kihanju nacionalnih manjina i državnih službenika, ali malo po malo, kao zrno pogače, uspio je da se progura na sam vrh i postane prepoznatljiv brend današnjeg bosanskohercegovačkog društva. Udomaćio se u krilima neshvaćenih umjetnika, gimnazijalskih profesora i troglavog zmaja koji drži uže balona u kom spava Bosanska nacija. Dubokim snom kamenog spavača.

Pojedini ljudi su samo ljudi i ništa više. Zadovoljavaju svoje fiziološke i fizičke potrebe i obitavaju kao sisari na planeti koja obiluje vegetacijom. Jedini izlaz nazire se, po svemu sudeći, na kraju puta kada shvatiš da te iz ogledala gleda jedan stariji ti i da je imun na svaki budući iskorak. Tog će trenutka u glavu dospjeti sve protraćene ideje i uzalud provedeni dani koje ne možeš vratiti. Život je tu, u toj sobi gdje čitaš ovaj tekst, on se više ni ne krije u drvetu koje rijeka nosi niti u strijeli vještog sportaša. On je tu u toj sobi i čeka da ga izvedeš i prošetaš. Ne kad ti bude rođendan. Ne kad bude izlazno veče. Ne onda kada se slave ekserisani datumi kao što je nova godina. Ništa novo nije bilo niti će biti, sve je sad i ovdje. Izvuci iz špajza davno zaboravljene, prašnjave čizme od sedam milja i kreni u njima na put ka uspjehu. Ali pazi da se ne mimoiđete, jer i on je prema tebi krenuo.

Meris Osmanović