Večeras sam imao finog posetkara. Po prvi put mi u kuću ulazi, iako se znamo već godinama. Čak, vrlo često smo u prilici razgovarati o svemu i svačemu, a sudeći po onom što zastupamo, može se s lahkoćom zaključiti da smo, blago rečeno, neistomišljenici. Međutim postoji jedna nit koja nas spaja i koja nam je zajednička, a to je način na koji razmjenjujemo mišljenje i na koji zastupamo naše, vrlo često, dijametralno različite stavove. Zapravo, sreća je da kako ja, tako i on, nastojimo ispoštovati sagovornika i podijeliti sopstvena uvjerenja bez želje za nametanjem istih. A to nije, složićete se, uvijek lahko. I svakako da je zanimljivo, kako nam muhabet s kvalitetnim neistomišljenikom vrlo često više godi nego li razgovor sa osobom koja deklarativno i formativno dijeli naša uvjerenja, ali nam je suštinski sve osim bliska.

Glavna tema našeg sijela, zbog svoje aktuelnosti i važnosti, nametnula se sama od sebe, a ona je Svjetski bošnjački kongres (SBK), čija se Izborna skupština održala tek prije neki dan (29. 12.) u Sarajevu. S tim u vezi, moj uvaženi musafir je iznio kraći niz zamjerki, od kojih bih ovom prilikom izdvojio samo dvije.

Izbor predsjednika SBK-a

U sklopu prve, izrazio je neslaganje u kontekstu izbora bivšeg reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića, na mjesto predsjednika SBK. Svoj skepticizam je argumentirao tvrdnjom da je “akademik Cerić osoba koja je već djelimično zašla u godine, te je iz tog razloga kao i zbog njegovog dugogodišnjeg angažmana na poziciji reisu-l-uleme, znatno istrošen i izmoren, te da je poziciju predsjednika SBK trebao prepustiti nekome mlađem i agilnijem”. Pored toga, pomenuo je još dva detalja koja sam nerijetko imao priliku čuti i u muslimanskim praktičarskim krugovima iako moj gost ne pripada tom društvenom miljeu, po kojima je uvaženi akademik Cerić imao dva velika propusta tokom svog reisulemanskog mandata, a to je “izostanak akcije protiv ‘bivših’ udbaških elemenata, tj. imama i drugih uposlenika Islamske zajednice (IZ) a pritom suradnika Udbe koji su pomenuti u famoznoj Zelenoj knjizi”; te također, drugi propust slične prirode, koji se opet (do)tiče hodža i imama. Naime, zamjera mu se i zbog toga što se “nije dovoljno valorizovao rad mnogobrojnih imama, dok je istovremeno izostalo odgovarajuće sankcioniranje nerada i zloupotrebe onog drugog preostalog dijela hodžanskog puka, pa se danas imam radnik i “imam” sihribaz, nalaze u istoj ravni. Naravno, ukoliko se izuzme činjenica da ovaj zadnji u najmanju ruku ima znatno ljepše auto i atraktivniju kuću”.

Sa prvim dijelom kritike upućene na račun akademika Cerića se ne bih mogao složiti, već mislim da je dr. Cerić osoba sa izgrađenim vrlo pozitivnim imidžom kako na Istoku tako i na Zapadu, što dokazuju njegove mnogobrojne dobijene nagrade i priznanja, a što će se svakako iskoristiti i za promociju SBK u Svijetu. A da li je i koliko istrošen, pokazat će opet vrijeme. Mišljenja sam da će akademik Cerić dokazati sasvim suprotno. Ako Bog da.

Sihribazi i udbaši

Međutim, što se tiče drugog dijela kritike koji se veže za suradnike Udbe i povampirene hodže-sihribaze unutar IZ, djelimično se i mogu složiti, jer je stanje na terenu takvo da je i suviše primjetan taj negativan fenomen. Ali uprkos tome što ne mogu i ne želim opravdati navedeni hal, ipak nastojim razumjeti zbog čega se i nije rasčistilo sa onima unutar IZ a koji svakim novim danom dodatno ruše ugled te najvažnije bošnjačke institucije. Pojašnjenje ćemo najlakše prikazati ukoliko napravimo paralelu sa Sandžakom, tj. sa zbivanjima i stanjem u kontekstu IZ u Srbiji. Naime, osobe koje su iole upoznate sa razvojnim etapama IZ u Srbiji, vrlo dobro znaju da je u godinama koje su prethodile pojavi udbaške IZ na čelu za Ziljkićem, unutar tamošnje IZ na čelu sa Muftijom, sve manje bilo mjesta za nekompetentne i priučene imame, a da ne govorimo o onima koji su bili poznati po svojim sihr-aktivnostima. Njihova mjesta, a posebno ona odgovornija, popunjavali su neuporedivo kompetentniji kadrovi. Taj pozitivan trend se odvijao sve do trenutka u kojem se broj nezadovoljnih hodža, od kojih su neki bili poznati po udbaškim aktivnostima, drugi po sihr-zanimanjima, treći po oportunističkim sklonostima, četvrti po nestručnosti, itd., nije akumulirao, te su na koncu razaznali da im IZ u Srbiji i nije više pogodan inkubator za uzgoj njihovih duševno-moralnih bolesti uslijed kojih su i formirane njihove zakržljale ličnosti. S tim u vezi, riješili su organizirati se i uz pomoć srpske Udbe a ništa manje i zahvaljujući prethodno lično stečenom udbaškom iskustvu pojedinaca, oformiti jazbinu koja će im omogućiti da i u narednim godinama žive od vjere i na račun vjernika, tj. Bošnjaka, a ne za vjeru kako je slovom Kur‘ana naređeno. Sve ovo navodim kako bi isto uzeli u obzir, i razmislili o objektivnim mogućnostima da se i unutar IZ u Bosni i Hercegovini strahovalo od istog takvog, nazovima ga “sandžačkog” scenarija, u slučaju da se pristupilo istim ili sličnim metodama u kontekstu razdvajanja žita od pljeve unutar struktura IZ. Danas su nam također poznata i neuspjela nastojanja Dodika i njegovih suradnika da formiraju IZ Republike Srpske. Naravno, istovremeno se nadam da će novi reisu-l-ulema Kavazović, iznaći odgovarajući modus nebi li se ipak, uvažavajući i pomenuto nemilo iskustvo Bošnjaka iz Sandžaka, stalo u kraj parazitima i žoharima unutar IZ, koje akademik Cerić ipak nije uspio, neutralisati tokom svog upravljanja njome.

Sekularizam u službi diskriminacije

Druga zamjerka mog prijatelja se doticala problematike koja mi je zadnjih mjeseci u značajnoj mjeri okupirala misli, a tiče se sekularizma, njegovog shvatanja i primjene. Konkretno, musafir je mišljenja da je na SBK bilo prisutno isuviše Bošnjaka vjernika, što je po njemu pogrešno i loše. Zanimljivo je da sam sličnu kritiku čuo od jednog drugog prijatelja, doduše ne povodom SBK-a, već nešto ranije prilikom formiranja Bošnjačke kulturne zajednice Luksemburga (BKZL), koji je zamjerio “što se prilikom osnivanja BKZL-a zanemario sekularni sector”. Mada, lično ne vidim da je sekularni sektor tom prilikom iole zanemaren, već naprotiv, niko od članova BKZL odbora nije vjersko lice, a sve ću podrobnije objasniti u preostalom dijelu teksta. Drugom prilikom mi jedan rođak na facebook profilu, napisa ispod video-zapisa finalnog meča K1 turnira “Sarajevo fight 2” koji se nedavno održao u Sarajevu, a na kojem pobjednik turnira Mesud Selimović izlazi na ring u pratnji prelijepe ilahije koja podiže borbeni duh, kako mu se dopada Mesudova borba te mu i čestita na pobjedi, ali mu se “nikako ne sviđa da su vjera i sport zajedno”. Sličnih komentara smo se svi naslušali, samo se povodi za iste mijenjanju.

Identitarna konstrukcija Bošnjaka na udaru

Shodno tome, potrebno je ukazati na jednu istinu, koja se nipošto ne smije zanemarivati, a u praksi se i odviše zanemaruje. Naime, moramo biti svjesni da je identitet svakog pojedinca višeslojan i sastoji se od velikog broja pripadnosti. Ukoliko se osvrnemo na identitarnu konstrukciju prosječnog Bošnjaka, primijetićemo da je vrlo kompleksna. Najpotpuniju definiciju iste sam čuo od muftije Zukorlića, a glasi: “Identitet Bošnjaka čine vjera islam, ilirsko-bogomilsko etnogenetsko porijeklo, orijentalno-slavenska tradicija i kultura življenja, bosanski jezik i najbogatija kulturna baština na Balkanu.” Oslanjajući se na ovu definiciju, ali i na bilo koju drugu koja definira identitet Bošnjaka, možemo slobodno zaključiti da je vjerska pripadnost islamu, važan i neizostavan činilac bošnjačkog identiteta, pa je svaki pokušaj potiranja istog, bilo kroz insistiranje na primjeni slabo shvaćenog sekularizma, ili na bilo koji drugi način, zapravo frankenštajnski posao, uslijed kojeg se od Bošnjaka nastoji odstraniti najvažniji faktor njegovog identiteta, a što je najgore sve to shodno prilici i potrebi. Pa tom konceptu, Bošnjak bi mogao biti musliman u džamiji, ali ne i u Parlamentu; mogao bi biti musliman unutar svog doma, ali ne i na Kongresu, mogao bi biti musliman na pijaci, ali ne i unutar odbora neke organizacije, sindikata, pa čak eto nije poželjno da Bošnjak bude musliman ni na sportskim takmičenjima. Nosioci takvog poimanja sekularizma su izgleda mišljenja da su Bošnjaci muslimani na dugme, a pritom i vrlo skloni hipokriziji, tj. u nešto manje modernom žargonu, munafikluku, pa se mijenjaju shodno ambijentu. Nastoji se svim silama, neki svjesno a drugi i nesvjesno, pripadnost praktičnom islamu predstaviti kao mahanu, koje bi se svaki Bošnjak trebao stidjeti ili je pak gurnuti u treći plan, pri čemu bi ličnost Bošnjaka muslimana praktičara trebala biti dvolična i iskompleksirana, te se afirmacija Bošnjaka muslimana nebi smjela nikako ostvariti u svom punom identitetu.

Zaključak

Svaki pojedinac nastupa s pozicije određenog uvjerenja, bilo da je vjerske, filozofske ili pak ideološke prirode. Pritom, važno je podsjetiti da u slučaju naše vjere, islam nije samo religija, već sveobuhvatni koncept življenja, što je uvjerenje svakog muslimana koji iole poznaje osnovne postulate svoje vjere. Spočitavati Bošnjacima vjernicima prakticiranje njihove vjere u određenim društvenim kontekstima, dok se isto ne primjenjuje na druge vjersko-filozofsko-ideološke krugove, je diskriminacija prve vrste, koja se Bošnjacima i neće moći nametnuti tako lahko.

Nasuprot tome, mišljenja sam da su svi Bošnjaci, nevezano za njihov nivo prakticiranja islama i ne obazirući se na njihova duhovno-filozofska uvjerenja, svi aktivni igrači jedne velike utakmice, koju smo, naglašavam, primorani igrati protiv onih koji su nad nama počinili i genocid. Složićemo se da nemamo viška igrača, pa je svaka dodatna vještina i više nego dobrodošla. Neka se najbolji igrači među Bošnjacima nameću svojim kompetencijama, a to ćemo uspjeti samo ukoliko dozvolimo svima da se uključe u igru. Nasuprot tome, mišljenja sam da se insistiranjem na pogrešno shvaćenom konceptu sekularizma, žele polomiti noge određenim igračima vjernicima koji su se pritom dokazali sa odličnim šutevima i ništa manje dobrim asistencijama.

Moramo podržavati svaku inicijativu koja je korisna za bošnjački narod, bez obzira od koga dolazila. U tom kontekstu, Bošnjaci muslimani su imali priliku da dokažu svoje kapacitete, i na nedavnom primjeru podrške deklarativnog ateiste Emira Suljagića, tokom i nakon predizborne kampanje koju je vodio u Srebrenici, a koja je bila od opće koristi za sve Bošnjake.

U suprotnom, bojim se da će propagatori pogrešno shvaćenog sekularizma među nama, uskoro insistirati da ni u wc ne ulazimo kao Bošnjaci muslimani, nego kao Bošnjaci sekularisti, pa da ne obavljamo ni taharet. A doista, nije lahko biti Bošnjak a pritom sekularista. Nećete mi zamjeriti ukoliko ustvrdim da to najbolje znaju njihove zadnjice.

Piše: Muhamed Ćeman