Neke uspomene ne stanu u kofer, ali pronađu svoje mjesto u domu. Nekada su to miris domaće kahve, zvuk pucketanja vatre u šporetu na drva, stara džezva ili šarena ponjava koja nas u jednom trenutku vrati godinama unazad. Za Sabinu Fejzić, život u Holandiji nije značio odricanje od onoga što je ponijela iz Bosne. Što je vrijeme više prolazilo, to je njena želja da sačuva bosansku tradiciju i uspomene bila snažnija. Tako je, daleko od rodnog kraja, nastala jedna posebna bosanska soba.

Sabina je u Holandiju stigla 2016. godine. Početi novi život u nepoznatoj sredini, među novim ljudima, jezikom i drugačijom kulturom, kako kaže, nikako nije bilo lahko. Ipak, u toj novoj životnoj priči tražila je nešto što će je povezivati s onim što je ostavila iza sebe. Sa Bosnom, njenim mirisima, običajima i toplinom porodičnog doma.

U tadašnjem stanu imala je mali balkon. Upravo taj prostor postao je početak jedne priče koja će godinama kasnije prerasti u mnogo više od običnog kutka za odmor.

„Nekako sam dobila ideju da to bude neko moje mjesto gdje ću to sve bosansko nedostajanje malkice sebi ublažiti“, prisjeća se Sabina.

Prvo što je kupila bili su jastuci za sjedenje, oni prepoznatljivi, bosanski. Pronašla ih je na jednoj internet stranici sličnoj nekadašnjem PIK-u. Malo-pomalo, balkon je počeo dobijati izgled male bosanske sobice.

Nakon nekoliko godina, spletom okolnosti i, kako Sabina kaže, kadera Božijeg, porodica se seli u novi prostor. Nova adresa donijela je i novo okruženje, nova poznanstva, ali i novu priliku da svoju ideju proširi.

Jednu prostoriju koja je služila kao ostava odlučila je pretvoriti u bosansku sobu.

Ovoga puta prostor je bio mnogo veći. I dok je prvi mali balkon bio tek početak, nova soba postala je mjesto u koje će Sabina polako unositi dijelove Bosne.

Prvo je stigao tepih čiji je dezen neodoljivo podsjećao na stare bosanske tepihe. Potom je počela potraga za još jednim, za nju posebno važnim detaljem, šporetom na drva.

Na veliko iznenađenje, pronašla ga je u jednoj holandskoj firmi. I tada je bosanska soba dobila novu toplinu.

Svaki odlazak u Bosnu za Sabinu je s vremenom postao i potraga za predmetima koji imaju dušu.

Obilazila je različite antikvarnice i tražila ono što će je podsjetiti na neka druga vremena. U njenu bosansku sobu tako su pristizale džezve, ibrici, sahani, tepsije, šerpe, čaše, demirlije, ponjave i brojni drugi predmeti. Cijela jedna mala zbirka uspomena. Čak su i sinija i peškuni stigli iz Bosne u Holandiju.

Nisu to, kaže Sabina, bili samo stari predmeti. Svaki od njih nosio je dio priče o životu koji je nekada bio jednostavniji, o porodici koja se okupljala, o kahvi koja se služila iz džezve, o razgovorima koji su trajali dugo i o vremenu kada je kuća bila mjesto u kojem su svi bili zajedno. Nakon teških životnih iskustava, ova soba dobila je za Sabinu još jedno, posebno značenje. Postala je njena oaza mira.

Mjesto u kojem se svakodnevno može odmoriti od dunjaluka i svih težina koje on sa sobom nosi. Mjesto gdje pogled na stare predmete, toplina Alfa šporeta i miris kahve mogu na trenutak vratiti osjećaj doma.

I možda je upravo u tome njena najveća vrijednost. To je Bosna koju je Sabina ponijela sa sobom.

Bosna koju nije ostavila iza sebe kada je 2016. godine krenula u novi život.

Bosna koja danas živi u jednom domu u Holandiji kroz džezvu, siniju, ponjavu, stari tepih, šporet na drva, porodična okupljanja i uspomene.

“Domovina je ponekad daleko kilometrima, ali ako je nosimo u srcu, uvijek možemo napraviti mjesto u kojem ćemo je ponovo osjetiti” dodaje naša sagovornica.