Dobio sam poruku na fejzbuku: Kad ćemo je više piti? To je poziv na kahvu.
Koliko se prisjećam, nikada dosad, bez „više sile“, nisam odbio tako primamljiv zov, jer: kahva je mamac za moju dušu, ritual, uživanje, opuštanje, lahkoća komuniciranja (od kojeg nikad glava ne zaboli!)… Kahva (ar. ‘qahwa), kava, kafa – uvod je u prijateljstvo i potvrda prijateljstva – onoga plemenitog odnosa koje ništa više ne traži osim zadovoljstva – u samom prijateljstvu.

Prijateljstvo je osjećanje bliskosti i voljnosti da se uradi (gotovo) sve (ako treba) kako bi se ugodilo nečijoj želji da se vine u prostor svoje vizije. Poziv na kahvu upućuje ti samo osoba koja misli ili osjeća sklonost tvojoj prirodi i mogućoj dragosti koju isijavaš – pa je sad, pozivom na čudesni napitak – provjerava i ispipava, riječju: traži drugu dragost. Onim „nečim“, fluidnim, što je poput majčine čežnje pred očevim blistavim pogledom. Ili… u trenu buđenja lijepe emocije u mladosti, u onih što su novi na ovom svijetu, kojima je budućnost pružena u beskraj. Da, da, taj je omamljujući napitak – istodobno i intiman i demokratski, svoj i pokroviteljski, a samo je nuđenje i prihvaćanje – i zavodničko i apelaciono! Poziv na kahvu kao da govori hiljadu jezika, npr.: Dođi, da tvoja samoća ne bude sama. Ili: Dođi, porazgovarajmo, ljudikajmo, dođi da nam bude lijepo, da se volimo a ne da se mrzimo!

Zato poziv na kahvu – bila ona bosanska ili espresso – redovito prihvaćam i redovito mu se radujem. Ali, možda i šejtan može uputiti poziv, ko to zna?!

Osim svoje dimenzije intimnosti, i radosti kojoj potpomaže da se emanira, da se oslobodi svoje stidljivosti, kahva je i najdemokratskiji vid zajedništva, osobito u Bosni i Hercegovini, i osobito među Bošnjacima. Kahva je opća ali i temeljna spojnica među onima čije se kuće naslanjaju, poput ljudi, jedna na drugu, koje čine zbirni pojam ljudi u susretu i koje zovemo dragom riječu – komšilukom.

U svakoj enciklopediji ima natuknica o kahvi, o njezinom porijeklu i, ponekad, o njezinoj historiji. A o bosanskoj je kahvi, najljepši esej napisao moj izuzetni, umrli prijatelj, rahmetli Edib Muftić, možda i na moj poticaj, jedne zime ratnog kalendara… kada su svi oko nas, i mi među njima, žudjeli toplinu ljudske dobrote i lijepe, ljekovite riječi. Spomenuh tad fotografije prognanika bosanskih, i kolone raspamećenih žena i djece koja su majke grčevito pridržavala za dimije… i fotografije kako su sjeli da predahnu, u nekoj razvalini koja je jučer bila kuća… i kako jedna od njih okreće čeketalo na kahvenom mlinu, u toj ojađenoj pustoši i teškoj ljudskoj nevolji…

Edib me je sutradan pozvao doma. Sjedili smo na balkonu 18. kata jednog zagrebačkog solitera. Po stolu je poredao sve što čini kahveni komplet za posluživanje i pijenje kahve, a onda je zalio, i izvadio papire s netom napisanim esejom Bosanska kahva. Želio mi ga je pročitati…

Pisao je kako se spremala kahva, pisao je iz vizure svog djetinjstva, uspoređujući s načinom kako se sada sprema. Kazivao je kako se priprema kahve započinje prženjem ili mljevenjem, a da se tek potom peče (kuha). Danas se smatra da samo mješavine više sorti kahve mogu dati optimalnu aromu, pa svaki proizvođač ima svoju tajnu miješanja u određenim omjerima… – romorio je njegov tihi i smireni glas, dodajući da „za ukus Bošnjaka kahva mora ostati ačik (svijetla), jer samo tako zadržava traženu boju i aromu“. Dodao mi je papir da sam pročitam nekoliko redaka dok on donese mlijeko i rahat-lokum.

„Umjeren sadržaj kofeina kao i zanosnu aromu daju najbolje mješavine. U kući gdje se kahva redovito preprži kahvopije nerado svraćaju, a domaćina i domaćicu smatraju osobama kojima nedostaje ukusa. Bošnjak s tradicionalno istančanim okusom priznaje samo jedan način pripravljanja, a to je pečenje prave bosanske, u Europi poznate kao turske, kahve: dobro samljevena i taze (svježe) ačik popržena kahva zaspe se u već malo zagrijanu džezvu. Ključalom vodom (ukropom) iz šerbetnjaka se zatim zalije (ali se ne prepuni), dobro promiješa i vrati na vatru da se „digne“ do vrha džezve, no ne smije prekipjeti. Nakon što kratko „odstoji“ da se slegne, lijeva se u fildžane (šalice). Šećer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po želji. Bošnjak voli jaku crnu kahvu, malo zaslađenu. Time dokazuje da drži do sebe i do svog društvenog statusa. Samo osobe s jakim razlozima, rezignirane zbog starosti, odstupaju od tog pravila. Po tome kako vam je kahva ispečena i servirana, možete zaključiti koliko vas domaćin cijeni i voli. Jako crna kahva govori vam u prilog, a „tanka“ odaje, između ostalog, i domaćinovu rezerviranost i škrtost. Zapadnim svijetom danas dominiraju espresso i filter-kahva. Bošnjaci koje tamo sretnete, a peku i piju pravu bosansku kahvu, dokazuju svoj dobar odgoj i smisao za čuvanje tradicionalno dobrog ukusa, kao svoju emotivnu vezu s rodnom Bosnom. I, zapamtite, samo će vam tabijatli (uredna) osoba ispeći pravu bosansku kahvu…“

„Kako ti izgleda?“, pitao me.
„Ma, šta da kažem! Ovo je više od bosanske kahve…“
Onda me upozoravao na pribor koji smo koristili u tom divnom ritualu serviranja i samog pijenja crnog napitka, gotovo neusporedive umjetnosti (u izradbi džezve, šećerluka, perforiranih i jajolikih postolja za fildžane od sjajnog crvenkastog bakra…). Cijeli taj niz predmeta, Edib je nazivao kahvenim takumom, s naznakom da u takum ne spadaju šiš i kahveni mlin. Ni mangala, koja se danas izuzetno rijetko koristi pa mnogi i ne znaju kako izgleda, ne pripada kahvenom takumu. Postojala je u svakoj boljoj bošnjačkoj kući i bila dio ugođaja, posebno zimi. U mangali se džezva naslanjala na lug pun žeravica, ili je dnom uranjala u nju, pa tako dugo održavala istu temperaturu crnom napitku…, sve dok je meraklije ne bi popile, nerijetko i srčući, što se danas, doduše s pravom, smatra nepristojnim.

Svaka je stvar imala nešto naše, a da šiš i mlin – posebno je istaknuo – „posjeduju originalni bosanski dizajn“. Svi predmeti takuma izrađeni su od bakra ili mjedi, a svaki je kovao domaći majstor, ukrašavajući ga maštovitim gravurama (savatom) na vanjskim površinama, čemu se pridavala velika pozornost. Izgled i kompletnost kahvenog takuma otkrivali su ugled porodice. Strogo se vodilo računa da svaki komad kompleta bude savršeno čist, a crveni bakar ili zlatnožuta mjed u svom punom sjaju…. – nizao je riječi moj dragi prijatelj Edib Muftić.

Bošnjaci misle da uživaju u crnoj kahvi „otkako je Bosne i Bošnjaka“, pa se obojica smijemo, i nešto nam drago da tako, mada i ne bili u pravu, mislimo. Zapravo, donijeli su je Turci u 16. stoljeću (a k njima je pristigla s Bliskog istoka, iz Jemena). Donijele su je meraklije, a „država“ progonila: zatvarala i obrušavala kahveodžake, prebijala i globila kahvedžije! Ali više kahvu iz Bosne (a bogme i Hercegovne!) više nikada niko izbaciti nije mogao! I ne samo to, nego su preko Bosne zarazili i ostatak Europe!

A onda su otkrili da je kahva, zapravo, jedna blagost, popu mehlema: kofein ne stvara ovisnost niti ijedno drugo svojstvo bilo kojeg ozloglašenog opijata kakvi su alkohol, heroin, kokain… ili bilo što srodno opasnim drogama. Kahva ne muti razum niti utječe na samokontrolu, nabraja moj dobri Edib. Nema negativnih posljedica na potomstvo, dodaje i smije se. Naprotiv, kaže, kahvi se pripisuju mnoga korisna i ljekovita svojstva, a odvikavanje u slučaju nestašice nije bolno ni dugotrajno, ne zahtjeva liječničku pomoć niti hospitalizaciju… – i tu se smijemo da odjekuje naš smijeh i prelijeva se s ruba balkona po lijepom zagrebačkom kvartu.

Kad me god neko pozove na kahvu, sjetim se Ediba i utvrdim u sebi odluku da se pozivu odazovem. Jer, ipak, šejtan ne poziva na crni napitak. Pozivaju samo prijatelji. Neka duša, kaže jedna prelijepa predaja, koja dušu traži.

Ibrahim Kajan