Jedne večeri dva trgovca biserjem u isto vrijeme stigla su u konačište za karavane u pustinji. Obojica su bila zbunjena zbog prisutnosti drugoga, i dok je jedan od njih rastovarivao devu, nije mogao odoljeti napasti da mu, kao slučajno, na zemlju padne veliki biser. Biser se otkotrlja do drugog trgovca, koji ga s upadljivom ljubaznošću podigne i vrati vlasniku rekavši: “Imate vrlo lijep biser, gospodine, uistinu velik i sjajan.”
“Kako ljubazno od vas da to kažete”, odgovori drugi. “U stvari, to je jedan od manjih iz moje zbirke.”
Beduin, koji je sjedio pokraj vatre, ustane i pozove obojicu da jedu s njime. Kad su počeli jesti, beduin im ispriča ovo:
“I ja sam, dragi prijatelji, jedno vrijeme bio draguljar poput vas. Jednog me dana iznenadila velika oluja u pustinji. Udarala je mene i moju karavanu s lijeva i desna, sve dok me nije rastavila od mojih drugova, a ja sam bio posve izgubljen. Prolazili su dani, a mene je uhvatila panika kad sam shvatio da se vrtim u krugu, i da ne znam gdje se nalazim, i u kojem pravcu moram putovati. Tada sam, gotovo umirući od gladi, skinuo sve vreće s grbe moje deve, tjeskobno ih prevrćući po stoti put. Zamislite kako sam bio uzbuđen kad sam naišao na torbicu koju prije nisam zapazio. Drhtavim rukama otvorio sam je nadajući se da ću naći nešto za jelo. Zamislite moje razočaranje kad sam otkrio da su u njoj bili samo biseri.”