Lisica galantna pozva jednog dana
svoju priju rodu na ručak ko gosta.
Lija je tvrdica nadaleko znana,
te je sofra mala, tako reći prosta.
No, sada se vidje kuda ovo vodi,
jer lukava služi u plitkom tanjiru;
roda dugim kljunom ni mrve da zgodi,
lisica se smije i ruča na miru.
Da joj se osveti zbog prevare ove
drugi put će roda liju da pozove.
Ovoj već unaprijed voda s usta teče,
uvija se malo, naposljetku reče:
“Neću da se molim, jer pozive volim.”
Kada podne izbi, o ona već stiže,
domaćicu rodu u nebesa diže.
Je li ručak gotov, to mnogo ne mari,
jer gdje je ta lija što dobro ne vari!
No ubrzo njeni odoše računi
i kiselo lice posta pred otkrićem,
sad je red na rodu da se malo zbuni,
pa služi u sudu sa uskim grlićem.
Rodin kljun prolazi, a lisica stoji,
gleda pokunjeno, od muke se znoji,
jer do jela njuška u lukave gospe
ne može da dospe.
Varalice, za vas pouka je lijepa:
ko prevarom plati
tako mu se vrati.