Prošla zima i proljeće izvuklo prvu travu.
Vuk, oronuo, jedva držeći glavu,
presamićen od umora i duge gladi
primijeti konja na livadi.
“Dobra lovina – pomisli – kad bih ga samo dobio!
Eh, što nisi ovca, već bi moj bio!
A ovako, moraću majstor lukavstva biti
da bih ga mogao pridobiti.”
Priđe mu zatim smjerno i reče, pun nade,
kako zna sve tajne ove livade,
kako uprste poznaje svaku travu
i kako njome može izliječiti i grudi i glavu
i svaku boljku. Ako konj ne želi da krije,
nestaće njegove boljke k'o da je nikad bilo nije.
A to što sam pase, odriješen, bez spute,
znak je neke bolesti ljute.
“Imam – reče konj, kad ga vuk zapita –
čir ispod zadnjeg desnog kopita.”
“Sinko – reče vuk-ljekar – od bolesti ove
nema teže, što donosi veće bolove.
Liječio sam mnoge konje visokoga roda,
i svaka je boljka nestajala kao voda.”
Tako je govorio vuk i čekao trenutak lijep
da se što više približi konju uz rep.
Konju odjednom sve postade jasno,
i, ne čekajući da bude kasno,
ritnu se na vuka iz sve snage
i vilice mu zdrobi i sve zube drage.
Vuk pobježe, jauknuvši do neba,
govoreći sebi: “Tako ti i treba!
Ovo ti je baš zaslužena plata!
Svako se svoga mora držati zanata.
Sad si odjednom i travarsku vještinu izmislio, a dosad si samo kasapin bio!”