Kasida “Suza majke Hatidže” nedavno je dostigla brojku od milion pregleda na popularnoj pltformi YouTube. Kasidu je izvela Hasreta Muratović, a tekst je pisao Muhamed Berbić. Osim pomenute kaside Berbić je napisao još kasida koje govore o genocidu u Srebrenici, o Podrinju. Koje nas podsjećanju da ne smijemo zaboraviti. Da pamtimi i širimo istinu.

“Autor sam mnogih dokumentaraca i reportaža, pisac priča i tekstova o stradanju bošnjačkog naroda, ali nijedno od tih dijela nije stiglo do više ljudi i izazvalo toliko pozitivnih reakcija i emocija kao ove kaside čije sam riječi napisao, a Hasreta izvela. Da li je razlog što se toliko mnogo ljudi u njima pronalazi, što su nove tehnologije pomogle u tome  ili je zaista u pitanju i kvalitet pomenutih  djela. Ove kompozicije i još neke od drugih autora i izvođača govore nam možda o novom žanru u duhovnoj muzici i poeziji  proisteklom iz ovog krvavog, teško stradalničkog perioda historije našeg naroda i domovine, koje za temu imaju dešavanja iz skorije prošlosti. Glavni naš cilj je opet sažet u onaj sokolov let nad stratištima i mezarjima Podrinja “da istinu o zlu teškom” svijetu ispričamo. Možda smo neznajući dali ogroman doprinos, kako se sad kaže “kulturi sjećanja” i pokušat ćemo to i dalje činiti” kazao je Muhamed Berbić za portal NEON Televizije.

Više od 20 godina radio je kao novinar. Kako kaže, naslušao se ispovijesti o svemu što je bošnjački narod Podrinja pretrpio.

“Najtužnije sam se osjećao prvi put slušajući majku Hatidžu Mehmedović iz Srebrenice. Pomislio sam- ko li će odgovarati za sve učinjeno ovoj ženi, koga li će stići njena suza?… osjetio sam veliko suosjećanje, divio se njenoj snazi da se nakon svega vrati svojoj kući u potpuno nesigurno okruženje, ali i borbi i nastojanju da bez ikakvog straha priča o genocide, insistira na istini i pravdi. Ja sam je lično poznavao, napisao sam o njoj i priču koja je objavljena u više medija. Prisustvujući mnogim ekshumacija saznajem da je rijeka Drina najveća od svih masovnih grobnica na cijelom Balkanu. Zvornik i okolina činjenično je prostor sa najviše stratišta nevinih ljudi i pronađenih i iskopanih kostiju u svim sukobima 90-ih godina. Vidimo da sva podrinjska mjesta i danas nose teško breme zločina i genocida. Tako je nastao tekst kaside “Suza majke Hatidže” . Napisao sam ga još dok je rahmetli Hatidža bila živa i dugo je trebalo da riječi bude pretvorene u muzičku numeru i video-spot. Kasnije sam morao mijenjati nekoliko stihova i ubačeno je ono “…mirna si Hatidža ti, u baščama dženetskim…”. Nakon mnogo pokušaja , zahvaljujući gospodinu Dževadu Islamoviću, humanitarcu iz Podrinja koji živi u Austriji, kasida je snimljena, ekranizovana i zahvaljujući novim medijima došla do više od milion ljudi. Suđeno je bilo da je izvede moja bliža rođaka Hasreta Berbić , sada Muratović, solistkinja i dugogodišnja članica Hora Medžlisa IZ Zvornik, kao i da tu u našoj blizini, na prostoru Kalesije, živi i radi tako talentovan muzičar kao što je Damir Bečić. On je uz podršku svoje supruge Sadahete  uradio aranžmane i produkciju i zaista oplemenio naše prvobitne ideje. “Suza majke Hatidže”, je na platformi youtube.com dostigla million pregleda, a numere izašle kasnije još više od miliona uz hiljade pozitivnih komentara. Dobili smo i brojne izraze podrške od ljudi širom svijeta, pripadnika raličitih naroda i vjera. To nas čini prezadovoljnim znajući da je to realan broj pregleda bez ikakvih “intervencija” .Nismo očekivali da će biti toliko gledana, slušana i izvođena od strane mnogih horova i više smo nego zadovoljni što smo na ovaj način uspjeli probiti debele obruče koji nisu dozvoljavali da  istina izađe na vidjelo ” dodaje Berbić.

Svaka priča o Podrinju, Srebrenici, genocidu.. je emotivna. Mnogo majki ostalo je bez svojih sinova, mnogo djece bez svojih roditelja. Naš sagovornik jedan je od onih čijeg su babu ubili. Ubili su ga, skoro, na kućnom pragu. Tijelo svog oca našao je 7 godina kasnije u masovnoj grobnici Glumina, a prepoznao ga po karakterističnoj košulji. Zbog toga je posebno mnogo emocija satkano u stihove “Kad su babu odveli”. Shodno tome, kasida “Kad su babu odveli” najviše je lična kako za autora iste tako i za Hasretu.

„Toga dana sam umro! Zaista tog 21. maja 1992. godine, sa ovoga svijeta  nestao je dvadesetčetverogodišnji mladić, rođen u malom podrinjskom selu gdje je  cijeli  život proživio. Otišao je sa svojim  željama, snovima, razmišljanjima  i vjerovanjima. Nije me pogodio zločinački metak, ne sustiže me ruka katila, nisam dopao u šake neljudima.Ubila me spoznaja, šta čovjek čovjeku može učiniti, gledao sam borbu čelika i gole insanske ruke, slušao sam nadglasavanje  tenkovskog motora i dječijeg plača. Svjedočio sam trenutnom nestanku svega što su mi otac i mati godinama stvarali, vidio sam kako se komšija i školski drug u monstrume brzo pretvoriše, ostao sam nijem na pozive u pomoć mojih prijatelja što  u teškim mukama duše pustiše. Sve što sam do tada znao,  istina nije bilo, na vjerovanja moja velika sumnja pade, snovi i želje mlade, samo besmislica postadoše. Ostalo je  isto tijelo da se ovim svijetom kreće, u njega  se drugi čovjek uselio, što se na moje ime odaziva. On će do vječne istine moju priču pričati, a ne zna zašto to radi, svjestan  da ovosvjetske pravde nema. Ali mora….“ odlomak je iz moje nagrađivane priče pod nazivom “To je njegova košulja”. -Kad su babu odveli, tog sam trena umrla… stihovi kaside koju je snimila Hasreta Muratović, koje su varijacija uvoda u priču “To je njegova košulja”, mislim da daju odgovore na sva pitanja vezana za sudbine većine nas Podrinjaca, trenutno stanje i sve što činimo u ovom “drugom” dijelu naših života. Nažalost, većina nas a ima raspolovljene živote, na vrijeme prije i poslije trena kada su nam babu, sina, brata, djeda, amidžu, dajdžu…u mnogim slučajevima majku i sestru, odveli, ubili, silovali..kada su nas istjerivali iz naših mjesta, opljačkali, kada smo se sa zavežljajima u krilima tužno obzirali kroz stakla autobusa, kada smo kosti najdražih  pronalazili u masovnim grobnicama…Sva ta muka, nepravda  i nakupljena tuga
morala je negdje izaći i pokazati se. Moj način da je podijelim sa svijetom je bilo pisanje priča, stihova, novinarskih tekstova, produciranje filmova i reportaža… “

Osim pomenutih kasida, Muhamed i Hasreta su zajedničkim snagama, svako u svom domenu, radili na još nekoliko kasida. Motiv za kasidu “Hej Podrinje” koja je nastala prije kaside “Suza majke Hatidže” je širenje istine “o zlu teškom”, o širenju istine o zločinu na Bijelom Potoku koji je također prema broju žrtava i posljedicama jedan od najvećih u zemlji a o kojem se izvan Zvornika malo zna. Nakon toga desila se i kasida pod nazivom “Nermine sine” koja govori o teškoj i poznatoj sudbini još jedne podrinjske majke, Salihe Osmanović o stradanju njenog sina Nermina i supruga Rame. Izašla je u julu ove godine i prema prijemu u javnosti i broju pregleda nadmašila sva očekivanja, kaže autor teksta. Jasno je da su svi tekstovi autobiografski i oni samo donose i prenose doživljeno i preživljeno, sadržajem  i izvođenjem, a čini nam se i slušanjem i gledanjem.

“Vjerujući da  se sve događa Allahovom voljom i određenjem, vraćajući misli i situacije kako su i kada  nastali, ne mogu se oteti utisku da su mi ovi stihovi došli i izašli da bi se čula istina gdje treba, u vremenu kada treba i na način koji treba. Tako objašnjavam i to da je Hasreta izabrana da bude izvođač, jer čini se da ih niko ne bi bolje od nje donio.Kada je riječ o novim ilahijama, kasidama , poemama.. svi znamo da od stihova na papiru do video-spota za neku numeru treba puno vremena, truda i sredstava. Sredstva su najveći problem i uslov tome da li ćemo i još koliko imati napravljenih sličnih kompozicija duhovne muzike. Nadamo se boljoj podršci koja je do sada bila simbolična. Završio bih stihovima refrena jedne od kasida naziva “Zora nad Drinom” koja će ako Bog da u Hasretinom izvođenju biti uskoro snimljena, a koja uz sjećanje ima i lijepu poruku za budućnost i neku vrstu dove. Inspirisana je slikama bijelih labudova koji su se nastanili na našem jezeru na Diviču i kao da oni privlače sve više mladih Podrinjaca da dođu, obiđu slikaju se i ponosno ističu da su iz ovog kraja.

“Iznad vode leti ptica bijela

nebu pušta glas,

rasula se svuda divna sela,

k’o da zovu nas

Iznad vode leti ptica bijela,

nebu traži kraj,

oživjet će opet naša sela,

o Allahu daj”/Muhamed Berić/