Nekoliko godina unazad zbog unutarnje potrebe pišem tekstove povodom Dana Armije RBiH. Kako godine prolaze sve snažnija je ta potreba da se iznesu osjećanja. Sve snažnije su uspomene, sve bolniji datumi kada se sjećamo najmilijih, najhrabrijih, najčasnijih…Valjda insan sa godinama shvata tegobu onoga sa čime su se nosili. 15. april nije samo datum kojeg obilježavamo. To je ponos. To je sinonim za časnost, hrabrost, ljudskost, nezavisnost, slobodu…Ove godine, fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine plasirala se na Svjetsko prvenstvo.
Danima smo bili u euforiji. Pjevale su se razne pjesme i stvarali zanimljivi videozapisi. Neki su dijelili i stare snimke u kojima najhrabriji sinovi, u najtežim danima, pjevaju iskreno i iz srca. A meni, danima iz glave ne izlazi rečenica “Dok su ga saborci smrtno ranjenog nosili u zaklon, pjevao je : “Poljem se širi miris ljiljana”…

Riječ je o devetnaestogodišnjem Asimu Mujkiću, zvanom Ćundo. U jedinici Hajrudina Mešića, pokazao je izuzetnu hrabrost. Poginuo je na zvorničkom ratištu, prilikom oslobađanja Boškovića…
Danima razmišljam o tome, koliko je srce imao ovaj mladić. Koja je to hrabrost. Nestrašivost. Inat bosanski. Ljubav prema domovini. Želja za slobodom..
Danas mi je Asim asocijacija na Dan Armije RBiH. I kako napisah, danima mi je…Dok svi pjevamo Halidov hit, ja zamišljam mladića na nosilima koji za domovinu dade najvrjednije što je imao i na drugi svijet ode sa pjesmom…
Svaki od naših boraca, šehida imao je svoj život. Neki djecu. Porodicu. Interesovanja.A, ispred svega stavili su domovinu…Šta je to ako ne ogromna bezuvjetna ljubav…

Kao nekakve munje kroz glavu mi prolaze pročitane priče o našim šehidima. Priče koje sam usput a i namjerno čula.
Stežu srce. Bez obzira da li poznavali ili ne ljude ili njihove porodice.

Sjetih se i priče o dr. Seadu Hamziću. Završio je Medicinski fakultet. Radio. Bio nagrađivan nekoliko puta. Poginuo je od gelera granate u Vojnoj bolnici… Mladi Enes Hadžić dobi nadimak Tena jer je uvijek bio u patikama i igrao nogomet. Ali, vrlo brzo loptu zamijenio puškom i branio sve nas…

Asocijacija na Dan Armije RBiH mi je i moja nana koja do agresije na našu domovinu nikad nije sjela u avion. Nije ni zamišljala da će morati. Imala ogroman strah. Ali… Daidža, sa svojih dvadesetak godina teško ranjen..Bez razmišljanja je otišla. Strah od visine nije postojao. Od vode i broda, također. Bilo je samo bitno da njen najmiliji dobije skrb i pokuša se izboriti za život kao što je to radio kao diverzant.

Kroz glavu mi prolaze i riječi tetke Ajše koja svom sedamnaestogodišnjem sinu govori da ne ide na liniju. A on kreće..Dobacuje za njim: “Makar, Reufa ne zovi sa sobom..Nek bar on ostane”..

Koja je to hrabrost. Nestrašivost. Inat bosanski. Ljubav prema domovini. Želja za slobodom..

Teški su ovi dani..Bez obzira što je mnogo godina prošlo. Nekako posebno boli što nekih sjećanja nema. Što su neki ljudi trebali biti s tobom u najveselijim trenucima a nisu..U Merlinovom stilu rečeno, nedostaju za sve što dolazi…

Asocijacija na Dan Armije su junaštvo, heroji, sloboda, odlučnost, zahvalnost…Asocijacija je…mnogo ih je…

Armijo, asocijacija si na časnu odbranu Bosne i Hercegovine. Hvala ti …