U Kalesiji postoji jedno lice koje se uvijek pojavi kad se  obilježava nešto, nešto što nosi poruku ljubavi, podrške i nade a i kad se održavaju predstave, koncerti i slično.To lice je Armina Avdić, djevojka koja je, gotovo pa od djetinjstva, dio svake manifestacije u svom gradu, pa tako i danas. Posebno je vezana za Udruženje ” Nijemi krik” Kalesija pa je već devet godina na obilježavanju Dana roze vrpce.

Armina voli reći da to nije bilo slučajno, nego suđeno.

„Zvali su me iz Osmijeha nade i rekli da im treba neko ko će ići na otvaranje novih prostorija Nijemog krika. Imala sam samo 13 godina, tek završila šesti razred, nisam ni znala kud idem. A noć prije sam, sasvim spontano, napisala predsjednici poruku da dolazim. Poslala sam je ženi koju tada nisam ni poznavala, ali srce me vodilo“, prisjeća se Armina s osmijehom.

Od 28. jula 2016. godine, pa sve do danas, Armina nije propustila nijednu manifestaciju. Postala je njihova curica, Hajrina princeza, neko ko svoje lavice iz  voli dušom, srcem i cijelim bićem. “Mogu slobodno reći da sam odrasla uz njih. Svoje prve korake poklonila sam njima , mojim lavicama. One mene uče da nikada ne odustajem, a ja u njihovom osmijehu vidim sve“, kaže Armina.

Armina i njena sestra blizanka rođene su sa cerebralnom paralizom. Iako su dijagnoze govorile drugačije Armina je danas dosta samostalna djevojka. Završila je srednju medicinsku školu. Svojim zalaganjem, trudom i radom dokazala je da se snovi ostvaruju. Ona je,nažalost, morala dosta vise raditi da bi njeni snovi postali stvarnost. Uspjela je i svima nama održala važnu životnu lekciju. Odustajanje nije opcija.

Podrška je bitna. Osim porodice i prijatelja ona uvijek ima podršku i drugih građana i Udruženja poput Udruženja Nijemi krik i žena koje su joj vjetar u leđa kad god treba.