Priča o lanetu…

U mojem srcu vatra sveta gori
i biće cijelo svojim plamom grije
i jača ga da u mukama žije,
u borbi svakoj smjelo da se bori.
(Sumnja Tin Ujević)

Priča mi moj FB prijatelj Sabih…

U ovo doba 2019. godine kada je IBM pustio u prodaju kvantni računar u jednom mjestu u Bosni ,u gradu trgovaca negdje na proplancima, lovci su ubili srnu i srnadaća, majku i oca, dušu i srce jednom lanetu i meso zamjenili za svinju i deset litara rakije. Lane je ostalo samo u mraku, samo dva krupna, prestrašena oka , tužno i jadno . Od straha je na sebe oblačilo crkotine lisica, vukova , medvjeda misleći da će tako prestrašiti zvijeri. Kako lešina uvijek privlači lešinare i grabljivice sve zvjeri u kraju su pratile to lane koje je trčalo po mračnoj šumi u krug. Poneki bi ga i dohvatio zarivši svoje očnjake u te krznene spodobe kojima se pokrilo. Iako je krzno zvijeri bilo debelo poneki bi zub probio do mekanog lanetovog mesa.

U strahu i naletu adrenalina lane ne bi osjetilo bol već bi satima poslije skriveno u pećini plakalo i lizalo svoje rane. „Kako su noći duge kada si tužan i sam“….često bi vjetar kroz grane mračne šume progovorio. Krivolovci su palili reflektore da osvjijetle šumu,a lane je pomislilo da sviće i u njihove licemjerne ruke je palo ali kada su vidjeli da nije to skupocjena lisica ili neki vuk već preplašeno lane uz podsmjeh bi ga puštali a za sebe zadržali kožu koju je lane na sebe stavilo da bi izgledalo strašno poput zvjeri jer drugačije nije znalo preživiti noć…a noći su tako duge kada si prestrašen i sam u tamnoj šumi….a nikako da svane…

Na drugom kraju te zemlje Bosne oluja je poharala jedan grad. Oko mene se širio miris razaranja i jada. Kuće bez krovova, polomljena stabla, razbijeni prozori. Na crnom asfaltu svjetlucali su komadi razbijenih ogledala. Čitav grad je bio prekriven razbijenim komadima ogledala i kada bi u njih pogledao vidio bi svoj lik razbijen na hiljadu komada i komadića. Čudno u jednom trenutku neki vjetrić donese neki lijep miris, miris ružinog eteričnog ulja i miris razaranja u isto vrijeme. Miris je došao sa kraja grada,a taj što dolazi sa kraja grada uvijek donosi nadu i spas.

Počeo sam slijediti taj miris koji je svakim korakom postajao intenzivniji i više me je opijao. Osjetio sam toplotu kako mi obuhvata stopalo ali sam nastavio dalje, želja za tim mirisom nije mi davala vremena za trenutne osjećaje. Uskoro sam počeo osjećati bol u stopalu. Kada sam pogledao stoplao vidio sam da su komadići razbijenih ogledala mi isjekli zelene terex adidas patike i čitava je patika bila natopljena u krvlju. Iako je bolilo godio mi je taj osjećaj, prvi puta nakon nekoliko sati kako je oluja prestala osjetio sam toplinu. Čak i nebo se smilovalo i onaj isti vjetar koji je donio miris ruže je rastjerao oblake i sunce je počelo da grije i mene i razrušeni grad.

Toplota sunca je pojačala intenzitet mirisa i sada je miris bio puniji, strastveniji, čak i razrušeni grad nije više izgledao strašno već je sve dobilo neku ljepotu kao neka slika ulje na platnu nekog slikara koji samo sam sebe sobom razumije i svoj slike slika da bi se, sam njima divio. Nastavio sam pratiti miris kojeg je donosio vjetar sa kraja grada. Iznenada sam se našao na raskršću sedam ulica i svaka je imalala poseban miris, prva je mirisala na putovanje, daleko putovanje, druga je mirisala na knjige, na znanje, na miris biblioteke, treća je mirisala na smrt, četvrta je mirisala na svježi hljeb pečen na ćumuru u krušnoj peći, peta i šesta ulica su mirisale na prošlost na povratak kući,a sedma je mirisala na ružino eterično ulje. Zastao sam na trenutak da razmislim, ali ne kojim putem da krenem već o bezbroju izbora koje imamo i kako svaki izbor ima svoj početak, a isti kraj. Naravno ja sam znao svoj obabir i krenuo sam putem mirisa ružinog eteričnog ulja. Već sam počeo osjećati ozbiljne posljedice promrzlosti od oluje i gubitka krvi, blago sam se tresao. Ali sam znao da je cilj blizu jer je svaki uzdah punio moja pluća tim mirisom koji je liječio, hranio, davao smisao životu nešto za šta vrijedi ići dalje i živjeti, zato sam posljednjim atomima snage išao naprijed. Iako je čitav grad bio razoren ugledao sam jedan stari hrast kojem je samo par listova falilo i znao sam da sam blizu.

Hrastu oluja nije bila ništa novo, puno puta viđeno jer kada proživiš stotine ljudskih života navikneš se na sudbine i znaš i početak i kraj da iza oluje uvijek ljudi naprave puno veće i ljepše kuće, da pokidane stare instalacije zamjene novim modernim, da novi krovovi zasijaju najljepšim sjajem Bramak crepova. Hrast je uživao u tim ciklusima razaranja i stvaranja tako da se nije baš sikirao ako neki list otpadne. Ja sam gledao i dugo se divio  hrastu i njegovoj snazi i veličini i tome kako mu je samo par listova otpalo, bez obzira što je čitav grad u ruševinama. Nastavio sam par koraka prema tom mirisu i kada sam ugledao tu smješnu kuću sa ružnom fasadom znao sam da je tu, otvorio sam još ružniju ogradu, ne dovršenu, bez ukusa. U toj bašti je bila ruža ali i lane…mislim vrijeme je relativno, to više nije bilo lane to je bila prekrasna srna, sa onim istim krupnim očima ali ovaj put daleko od toga da su preplašene već duboke i mudre, hrabre. Dugo sam ih gledao dok je ona od one iste ruže koja me je spasila, nježnim dodirima vrata  od njene latice krala najljepši miris koji je već sada razrušeni grad preplavio. Gledao sam je i on je mene gledala znala je da nisam lovac i da sam već dovoljno ranjen i na izmaku snage da joj bilo kakvo zlo nanesem a ja sam opet onu istu toplotu osjetio na stopalu u isjećenim zelenim adidas terex patikama, veliki komad tog ogledala mi je virio iz butine i prvi puta sam mogao da se ogledam i da vidim svoje lice u cjelosti. Dok sam gledao u taj veliki komad razbijenog ogledala koji se nekako našao u mojoj butini vidio sam kako se osmjehnula jer sam konačno našao svoj izvor mirisa i kako sam se uspio sastaviti u jednu sliku,a ona divna, prekrasnih hrabrih očiju je već odlazila, dok je sunce zalazilo, u spas one iste šume koja je za nju bila strah,a sada dom.

Samo se još jednom okrenula prije nego je otišla i pogledala me onim dubokim očima. Ponovo sam se počeo tresti ne znam da li je radi toga što sam već izgubio dosta krvi ili što mi je bilo haldno ili što sam se bojao da ako krenem za njom tada ću postati lovac koji ću joj ubiti i maju i oca, dušu i srce, i opet ostaviti lane u njoj da opet luta preplašeno mračnom šumom. Srećom ova kuća kraj koje sam bio nije imala velikih oštećenja i neko je bio u noj i popeo sam se uz stepenice bez ukusa napravljene i otvorio ta vrata a neka fina žena je pekla neke lepine koje su tako lijepo mirisale. Još jednom sam pogledao kroz razbijeni prozor smiješne kuće nebi li vidio srnu…ali već je pao mrak….kada sam se oporavio,  izašao sam iz te smješne kuće i zapalio cigaru i dugo gledao u mjesto gdje sam srnu zadnji put vidio i dugo, dugo opijao se mirisom ruže koja je svojim mirisom poharala grad….